Ovisnost o uvoznoj ekonomiji – i uvoznoj pameti

Domovinski pokret

Vlada je Republike Hrvatske od Svjetske banke naručila i u veljači dobila radnu verziju Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine, o kojoj, vjerojatno radi poznatih okolnosti, još nije bilo rasprave ni u samoj Vladi ni Saboru pa ni u javnosti. Čini se kako su spomenute okolnosti, odnosno dvostruki udarac kojega trpi Hrvatska u obliku koronavirusa i zagrebačkog potresa, ovu strategiju učinile bespredmetnom, jer su se nametnule neke druge obveze i prioriteti pa i drugi smjerovi razvoja i drugačiji način razmišljanja od onoga kakav je prisutan u ovom dokumentu.

Strategija, prije svega, polazi od postignute stabilnosti, smanjenja dugova i proračunskog suficita, što je, međutim, sve skupa preko noći palo u vodu. Osim toga, ona nudi i jednu posve arkadijsku gotovo poetsku viziju otvorene zemlje, globalno konkurentne, prepoznate u svijetu, tehničke napredne, razvojno potentne, inovativne, upravljački učinkovite, regionalno uravnotežene i sigurne, s 80 posto dohotka p/c u odnosu na prosjek EU i sve tome slično i u tom stilu. Ima i jedna prognoza koja nije baš ohrabrujuća, a govori kako će u našoj zemlji za deset godina živjeti 3,9 a (za dvadeset godina 3,8) milijuna stanovnika te kako će broj stanovnika starijih od 65 godina sa sadašnjih 19 porasti na 25 posto.

No, bez obzira na nepredviđene i nepredvidive okolnosti, cijela ta vizija budućnosti i nije nikakva strategija, već više lista dobrih želja bez konkretnih instrumenata njihova ostvarenja i bez specifičnih uvida u hrvatsku društvenu stvarnost. Prepuna šupljih fraza nalikuje na diplomski rad kakvog studenta ekonomije ili čak sociologije. Iako su prirodne nepogode stavile ovu strategiju u drugi plan nije isključeno kako će u konačnici ona biti prihvaćena kao službeni dokument, tim prije što se radi o obvezi spram Bruxellesa. Ona, zapravo, zaobilazeći realne potrebe i realne probleme hrvatskog društva potvrđuje smjer kojim se hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini već desetljećima kreće. U svim tim, naime, dugim desetljećima svjedočimo potpunom osloncu na uvoznu ekonomiju, na turizam i na trgovinu, a rezultat je snažna depopulacija, iseljavanje, dućani i hoteli bez domaćih proizvoda, rasprodaja i prepuštanje u ruke stranaca ključnih financijskih, komunikacijskih, farmaceutskih, medijskih, trgovinskih, ugostiteljskih, energetskih, vodnih i zemljišnih kapaciteta, dezindustrijalizacija, orijentacija isključivo na europske fondove, iluzije o euru i Schengenu, koji će sve naše probleme riješiti. Hvalimo se kako nam je u desetogodišnjem razdoblju “na raspolaganju” desetak milijardi eura iz fondova EU-a, a smećemo s uma kako deseci milijardi svake godine odlaze iz Hrvatske ne samo u vidu EU-članarina, nego još i više putem stranog vlasništva nad telekomunikacijama, bankama i osiguravajućim društvima, što je izišlo na vidjelo upravo ovih dana kada je Vlada zabranila iznošenje dobiti iz zemlje.

Na kraju krajeva i iznad svega kao kruna (iliti corona) stoji oslonac na uvoznu pamet čega je i Strategija koju je izradila Svjetska banka i u kojoj izradi nije sudjelovao ni jedan domaći stručnjak, najbolja potvrda. Tomislav Karamarko je kao predsjednik HDZ-a uoči pretprošlih parlamentarnih izbora također naručio izradu nekog strateškog razvojnog dokumenta od jednog bavarskog instituta. I kad procjenjujemo vrijednost nekoga posla ili neke imovine uvijek se traže strani konzultanti. U Nacrtu strategije zbog potpunog nepoznavanja stanja i nezainteresiranosti za lokalne prilike ništa nećete naći, ili barem ništa konkretno, primjerice o obradi zapuštenog zemljišta, o borbi protiv siromaštva i korupcije, o ulaganjima u ljude, o reformi mirovinskog sustava, zbrinjavanju otpada (osim “kružnog i niskougljičnog društva”) o podizanju industrijskih kapaciteta i drugim upravo gorućim problemima. Strategija, dakako masno plaćena, mirne bi se duše mogla prodati bilo kojoj zemlji u svijetu. Umjesto Republike Hrvatske, moglo bi stajati Republika Bugarska, na primjer, baš kao što je nekoć jedan splitski “uvaženi profesor” prodavao kopirane projekcije razvoja raznim dalmatinskim općinama, zaboravivši jednom zgodom čak promijeniti naziv općine, pa je Omiš dobio plan razvoja Brača.



Tek treba vidjeti hoće li kriza koja nas je zadesila (i koja nas osvješćuje, između ostaloga, i u tome da sve države na svijetu pa i one udružene u Europsku uniju prije svega vode računa o sebi) ipak donijeti neku drugačiju, samosvjesnu orijentaciju, orijentaciju na domaću struku i domaću pamet, na prirodne resurse, na prehrambenu i energetsku samoodrživost, na jačanje vlastite financijske infrastrukture i tome slično? Naravno, sve to ne znači izolaciju od naprednog svijeta, već komunikaciju s njim. Nekih iznuđenih naznaka u tom pravcu već ima. Ministar Zdravko Marić s fatalnim zakašnjenjem konstatira ovih dana nisku zastupljenost industrije u dodatnoj vrijednosti i visoku zastupljenost usluga, nisku razinu izvoza i uvoznu ovisnost, zapostavljenost poljoprivrede i farmaceutske industrije… Ipak, s obzirom na duhovnu strukturu vladajućih s povijesnim opterećenjem i naslagama podložničkog, lakajskog, hohštaplerskog mentalnog sklopa teško je povjerovati kako, kad sve prođe, opet, ako se ne promijene same strukture na vlasti, neće biti kako je i bilo, piše Josip Jović na svom blogu Ritam politike.

Komentari