Ove godine obilježava se 26. obljetnica slavne vojno-redarstvene operacije ‘Oluje’ kojom su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba.
Samo slavlje održat će se u skladu s epidemiološkim mjerama, pa će se tako središnji dio programa održati na stadionu NK Dinara u Kninu, a protokolarni dio na Kninskoj tvrđavi. Donijeli su odluku da se ove godine središnji dio programa održi na stadionu NK Dinara, dok će na Tvrđavi biti protokolarni dio, odnosno ondje će biti podizanje stijega, dok će se sve ostale aktivnosti odvijati na igralištu uz prijenos putem videozida, a poslije će biti misa u crkvi.
Prije programa na stadionu državni vrh, stradalnici i branitelji položit će vijenac ispred spomenika. ‘Oluja’, kao ni ostale ratne akcije i operacije, nikada nisu idealno rješenje, ali drugog izbora Republika Hrvatska jednostavno nije imala.
Kako je sve počelo
Krajem 80-ih godina svijet se našao u tektonskim promjenama. Događale su se nezamislive stvari: raspao se Sovjetski savez iz kojeg je stvoreno čak 15 država, srušen je Ceausescuov režim u Rumunjskoj te je srušen i Berlinski zid koji je bio simbol podjela koje su uslijedile krajem Drugog svjetskog rata.
Vrh JNA, suočen s međunarodnom situacijom u kojoj se raspada komunistički blok, te gdje unutar same Jugoslavije sukobljeni interesi naroda koji su je sačinjavali vode prema njenoj potpunoj dezintegraciji, odlučio je već 1990. godine pristupiti reorganizaciji, u sklopu aktivnosti nazvanih Jedinstvo-3: tu se sustavno ojačavalo mirnodopske snage JNA raspoređene u dijelovima SFRJ na kojima je očekivala angažman, a smanjila ih na područjima gdje JNA nije očekivala probleme i onima koja su podržavala njezinu političku opciju.
Potom JNA odlučuje – u posve ilegalnoj akciji masovnog dijeljenja vojnog naoružanja i opreme civilima provedenoj početkom 1991. godine – naoružati etničke Srbe u Hrvatskoj i BiH te onemogućiti legalnim hrvatskim vlastima da kontroliraju područja na kojima bi srpski ekstremisti podizali barikade i organizirali paralelni sustav vlasti.
Pokušali smo mirno, ali nije išlo
Tada je počela srpska agresija na Hrvatsku. Od krvavog Uskrsa 31.ožujka 1991.kada je poginuo hrvatski branitelj Josip Jović, do kraja rata poginulo je 16 tisuća ljudi, a nešto više od tisuću ljudi vode se kao nestali.
Srpska strana doživjela je otprilike polovične gubitke. Prema podacima Državne revizije, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.Uništeno je 180.000 domova te 25% hrvatskog gospodarstva.
Hrvatska se s agresorom pokušala obračunati na miran način, ali jednostavno nije išlo. Tadašnji ministar u Vladi RH Davorin Rudolf, koji je u pratnji Predsjednika Republike Franje Tuđmana, ili osobno u funkciji ministra vanjskih poslova, obavio tijekom 1990. godine i u prvoj polovici 1991. razgovore s državnicima u Italiji, Vatikanu, Austriji, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Grčkoj, Bugarskoj Čehoslovačkoj, a njegova izjava iz 2019. godine: “Nijedna vlada nije službeno podržavala neovisnost Hrvatske i Slovenije. Državu smo proglasili sami.”
Bitna osobina hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog Domovinskog rata jest, da napadač nije pokazivao tek namjeru samo fizički osvojiti ozemlje, nego i volju za potpunim uništenjem identiteta Hrvatske i Hrvata – čovjeka, kulture i povijesti. O tome svjedoče primjerice granatiranja šibenske katedrale i zadarske prvostolnice, dakle objekata goleme kulturalne važnosti, koji se nalaze daleko od bilo kakvih legitimnih vojnih ciljeva ili infrastrukture.
Do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati. Ova činjenica, kao i sporost EEZ ili UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane JNA transformirane u srpsku vojsku, u suradnji s paravojnim postrojbama Srba u Hrvatskoj. Stoga je zapravo međunarodna zajednica ozbiljno zakasnila uključiti se u procese raspada SFRJ, neosnovano procjenjujući da postoji nekakav način da ta državna zajednica ostane na okupu.
Rat do Oluje
U te četiri godine rat se odvijao u tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je ‘puzajuća’ vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima.
Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta.
Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre.
Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga, uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija; tu je vjerojatno najznatniji angažman u oslobođenju Dubrovačkog primorja. U ovoj je fazi započeo i Rat u Bosni i Hercegovini, koja vjerojatno ne bi opstala bez značajne potpore Hrvatske. Tijekom tog rata je međutim nastao i Bošnjačko-hrvatski sukob.
Famozna treća etapa
Kako je i sama operacija bila zahtjevna, tako je i njena priprema bila vrlo komplicirana. Ukupno su izvedene četiri operacije koje su dovele do Oluje, pa krenimo redom. Pripreme su krenule još 29. studenog 1994. kada je započela prva operacija imena Zima ’94.
Tom značajnom operacijom Hrvatska vojska ovladala je planinskim visovima oko Livanjskog polja, čime su stvoreni uvjeti za pripremu i provedbu operacije Oluja. Operacija Zima ’94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnoj oluji i uz vrlo niske temperature i do -20 Celzijevih stupnjeva.
Druga operacija bila je Skok-1 u kojoj su, na planini Dinari, iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile područje širine 15, a dubine 5 km, ukupne površine 75 četvornih kilometara.
Važan segment operacija na Dinari bio je zahtjevan i iznimno težak posao probijanja cesta na vrlo nepristupačnom planinskom području putem kojih se na najviše visove Dinare moglo dopremiti teško naoružanje – topovi i tenkovi.
Probijanje cesta obavila je inženjerija HV i HVO-a pod vodstvom generala Ljube Ćesića Rojsa. Time je učinjen kolosalni strateški preokret – do tada nepristupačna planina Dinara postala je glavna cesta prilaza tenkovima HV-a, što će posebno doći do izražaja u predstojećoj Oluji.
U trećoj operaciji kodnog imena Skok-2 oslobođeno je područje širine 30 km, a dubine 14 km – ukupne površine oko 450 četvornih kilometara. Hrvatske postrojbe (HV i HVO) potisnule su neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.
Hrvatska vojska ovladala je jakim srpskim uporištem Crni Lug i okolnim selima te dijelovima planine Šator. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojba, koje su spojene od Dinare preko Šator planine i Staretine sve do Kupreških vrata.
I posljednja operacija kao uvertira pred Oluju bila je Ljeto ’95 u kojoj kojom su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH, a stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.
Operacija Oluja
Kada su svi uvjeti bili zadovoljeni 4. kolovoza 1995. godine počela su četiri najvažnija dana u hrvatskoj povijesti. Tada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, koja je bila duga 630 kilometara.
Za obranu su se brinuli Zborno područje Osijek i Južno bojište. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić). Istovremeno se topovima i raketama jako tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.
Za samo ta četiri dana oslobođeno je nevjerojatno puno mjesta od kojih su neki: Sveti Rok, Knin, Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, Saborsko, Plaški, Hrvatska Dubica, Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Korenica, Obrovac, Glina.
Koliko je ova operacija bila vrhunski izvedena govori činjenica da je general Mile Mrkšić, zapovjednik ‘Srpske Vojske Krajine’ u vrijeme ‘Oluje’, kasnije dao ocjenu da su postojale realne mogućnosti da njegove snage pružaju otpor kraće vrijeme, najviše do 10 dana, a da su on i njegovi suradnici nastojali da otpor traje barem 6 ili po mogućnosti 8 dana – što bi omogućilo da Srbija osigura pomoć međunarodnih faktora ili čak sama intervenira.
Ocjenjuje da bi otpor doista trajao 6-8 dana da nije izvedena evakuacija stanovništva, ali bi tada ljudske žrtve bile daleko veće; s vremenskim odmakom, ocjenjuje da međunarodna zajednica u tom času nije željela pomoći, a SR Jugoslavija nije bila spremna za izravni rat s Hrvatskom.
Srpske snage su odgovorile odmazdom nad civilima, ali spasa im više nije bilo. Raketirani su civilni ciljevi u Sisku, Šibeniku, Otočcu, Gospiću, Ogulinu, Županji, Osijeku, Vinkovcima, Nuštru te Karlovcu.
Oluja je bila legitimna
Zašto se Oluja ne može smatrati nekakvim ‘udarom na civile’, ‘masakrom nad starcima’ i sličnim imenima kojima je često nazivana sa srpske strane koja se teško i danas može pomiriti s porazom u Domovinskom ratu.
Kao što smo već vidjeli, da se Hrvatsku pita do ovog rata ne bi ni došlo, pa je samim time i oslobađanje ovog teritorija legitimno. Međutim, ima još jedan razlog zbog kojeg je Hrvatska bila jednostavno primorana da odradi ovu operaciju.
Hrvatska je prije Oluje bila država koja nije mogla normalno funkcionirati budući da je trećina međunarodno priznatog teritorija RH bila okupirana. Postojala su nastojanja da se postigne dogovor i obavi reintegracija mirnim putem, ali kako to i inače biva, nemoguće je pregovarati o mirnom rješenju s onima koji su nasilnim putem okupirali ta područja.
Nadalje, ovo se nije nikako niti moglo riješiti mirnim putem, jer osim što je srpska strana to odbijala, također su i njeni stanovnici bili podvrgnuti indoktrinaciji koja je bila moguća zato jer tada nije postojalo ovoliko raznih alternativnih izvora informacija kao danas. Oni su tada vjerovali da su vojnici krajine bili ti koji vode obrambeni rat dok su Hrvati agresori.
Uz takvo stanovništvo i kriminalnu vlast tzv. ‘Republike Srpske Krajine’, rješavanje ovakvog problema jednostavno nije bilo moguće.
Iako međunarodna zajednica nije pohvalama dočekala ‘Oluju’, kao što ne dočeka niti jednu vojnu operaciju, u principu je nije niti osudila, te je s olakšanjem moglo konstatirati da je velika operacija provedena brzo i bez osobito velikih žrtava i razaranja.
Pukovnik Andrew Leslie, zapovjednik UNCRO-a u Kninu za vrijeme Oluje procjenjuje da je “Oluja operacija kao iz vojnog priručnika koja bi dobila ocjenu A+ prema NATO standardima”.
Oluja nije bila etničko čišćenje
Argument koji se često ističe kod onih koji se teško mogu pomiriti s činjenicom da Hrvatska danas živi u miru i na cjelovitom teritoriju, ističu kako su ljudi iz tzv. ‘Republike Srpske Krajine’ bili primorani napustiti svoje domove u kojima su lijepo živjeli. Kada su osvojena gore navedena mjesta, hrvatske snage nisu nikoga protjerale kao što su to činili njeni protivnici četiri godine ranije.
Predsjednik Franjo Tuđman tada je pozvao sve građane nekadašnje Republike Srpske Krajine da ne napuštaju svoje domove, ali oni su, vođeni riječima ljudi poput Slobodana Miloševića i ostalih odvratnih ljudi koji su ih i doveli u ovu poziciju, bili uvjereni da će ih Hrvati zvjerski pobiti, pa su u masovnom egzodusu napustili svoje domove.
Kao drugo, tekst koji je Predrag Rajšić napisao za blog Liberal.hr jasno govori kako se tada živjelo u Krajini. Rajšić ističe da je “to bio kraj vladavine ljudskog ološa koji je na površinu isplivao u svim sferama društvenog života tijekom ratnih previranja 1991 te da je to bio početak života u većoj i otvorenijoj sredini.”
Da je Hrvatska imala zaista dobre namjere pokazuje i činjenica da su nakon operacije Hrvatski crveni križ, Međunarodni crveni križ i Crveni polumjesec proveli akciju pomoći i zbrinjavanja za oko 10.000 starijih ljudi koji su u okolici Knina ostali u svojim kućama, od kojih su oko 7.000 bili Srbi i oko 3.000 Hrvati. I tom je prilikom naglašeno da je Republika Hrvatska poštivala međunarodne konvencije.
Da se ne lažemo, zločini su se događali u Oluji kao što se i uvijek događaju u ratu, stoga takav oblik rješavanja sukoba nikako nije poželjan. Oni koji su zločine počinili te kojima za to postoje jasni dokazi trebaju biti izvedeni pred sud pravde kao i zločinci s druge strane.
Oluja je bila nešto što je Hrvatska jednostavno morala učiniti ako je htjela suverenu državu. Ovakva akcija nije bila nimalo jednostavna, a izvedena je vrhunski. Upravo zato, u Kninu ili bilo kojim drugim dijelovima Hrvatske i svijeta, Hrvati mogu s ponosom slaviti ove slavne dane.
