Normalizacija odnosa Hrvatske i Srbije i novi nivo političkog života u Hrvatskoj, neće zasjeniti činjenicu kako je operacija Oluja bila potrebna

Pišem prvu kolumnu za makedonske medije jednim okom prateći situaciju u toj zemlji. Prilike nisu bajne, zbog poznatih sporazuma koje je potpisao Zoran Zaev, muku mučite sa definicijom nacije, a pomirenje s Albancima, konstitutivnim narodom, koje je tako fragilno projektirao Boris Trajkovski, nakon pobune Albanaca i rata 2001. godine, u Ohridskom sporazumu, narušeno je na prošlim izborima, Tiranskom platformom. Zločini počinjeni u tome ratu još uvijek čekaju svoj sudski epilog.

Hrvatska svakoga osmog mjeseca biva pretvorena u komunikacijski rat između srbijanske i hrvatske vlasti oko prirode, za Hrvatsku oslobodilačke, akcije Oluja, koja je proteklih godina imala svoje dionike i u samoj Hrvatskoj.

No, ove su godine, na dvadeset i petu obljetnicu vojno policijske akcije, kojom je Hrvatska povratila u vlastiti ustavnopravni poredak većinu teritorija unutar kojega nas je međunarodna zajednica priznala, prilike ponešto drugačije. Hrvatska, naime, ovih dana okreće novu stranicu političkog života, ovoga puta se nadamo dugoročno.

Uvod u protekli tjedan bili su prijepore trebaju li predstavnici Srba u Hrvatskoj, koji imaju tri zagarantirana predstavnika u Saboru (od 151 zastupnika), a od ove godine i potpredsjednika netom formirane vlade, ići na proslavu obljetnice Oluje, koja se u Hrvatskoj slavi kao Dan oslobođenja i domovinske zahvalnosti. Paralelno s time, u Saboru je jedna od tri srpska zastupnika, gospođa Anja Šimpraga, održala emotivni govor.



Objasnila je kako je sudjelovala u egzodusu srpskog stanovništva nakon Oluje, kada su se deseci tisuća ljudi iselili, u strahu od odmazde osloboditelja, u pravcu Srbije i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Pokazala je razumljivu emociju djeteta rata te je objasnila kako se u tome zbjegu osjećala.

Ako ostavimo po strani prilično bedastu reakciju nekih zastupnika krajnje desnice, te uvažimo posve razumljivu ljudsku emociju djeteta koje je bilo pogođeno ratnim zbivanjima, govor je problematičan iz nekoliko aspekata.

Gospođa Šimpraga, u želji pozivanja na okretanje budućnosti, u toj vlastitoj emociji, nije našla za dobro upozoriti na dvije činjenice. Prva je, kako je osloboditeljskoj akciji Oluja (nešto prije toga i akciji Bljesak prethodila pobuna srpskog dijela stanovništva, protiv međunarodno priznate Republike Hrvatske, uz intervenciju te vojnu agresiju onoga što je ostalo od Jugoslavenske narodne armije) lišenu nesrpskih i necrnogorskih kadrova u dominantnoj mjeri. Ta je agresija, koja je formalno pravno trajala od 1991. do 1995. godine, imala za posljedicu etničko čišćenje teritorija oko grada Knina, od nesrpskog stanovništva, pad Vukovara i genocid nad nesrpskim stanovništvom u Vukovaru, Škabrnji te na brojnim drugim mjestima. Djevojčice iz tih zbjegova nisu dobile priliku govoriti u Saboru.

No, nešto je još važnije, manje emotivno i puno suštinskije, racionalnije, u cijeloj toj priči. Gospođa Šimpraga, legitimno izabrana zastupnica srpskog naroda u hrvatskom parlamentu, od toga je vremena odrasla i zainteresirala se za politiku. Stoga je morala saznati kako je,za razliku od nesrpskih zbjegova iz kninske krajine i Vukovara koji su obavljeni prisilno, zbjeg nakon Bljeska i Oluje, organiziralo srpsko vodstvo uz pomoć službenog Beograda i nekih stranih ambasada. Tako su, barem, na suđenju u Den Haagu, na Međunarodnom sudu za ratne zločine priznali prvaci srpske pobune u Hrvatskoj Mile Martić i Milan Babić.

Za razliku od njih hrvatski general Ante Gotovina, u Haagu je oslobođen za zločine nad srpskim stanovništvom i prekomjerno granatiranje Knina tijekom osloboditeljske akcije Oluja, kojih je nedvojbeno bilo. Najeklatantniji je pokolj srpskog stanovništva u Gruborima, koji se dogodio desetak dana nakon same akcije Oluja.

Te je 2015. godine, nakon oslobođenja iz haaškog pritvora, s glavnog trga Zagreba poručio kako se u pobjedi ne valja uzvisivati, kako pruža ruku suprotnoj strani i kako se valja okrenuti budućnosti. Ponovio je riječi prvog hrvatskog predsjednika, antifašističkog generala Franje Tuđmana, kada se donosio Zakon o oprostu pobunjenicima koji nisu počinili ratni zločin, u vrijeme mirnog reintegriranja istočne Slavonije i Podunavlja u ustavno pravni predak Hrvatske. Država koja nije milosrdna, nije država, rekao je tada.

Uostalom, Hrvatska je imala u Saboru, još do nedavno funkcionere s pobunjenih područja, Radovana Gajicu i Vojislava Stanimirovića, a u vrijeme premijera Ive Sanadera i potpredsjednika vlade Slobodana Uzelca, no to je druga tema.

Za razliku od gospođe Šimprage, sadašnji potpredsjednik Vlade RH, Boris Milošević uputio je pismo javnosti koje je pokazalo empatiju za obje suprotstavljene strane. Otac mu je bio hrvatski vojnik koji je sudjelovao u akciji Oluja, a baka mu je ubijena od strane pijanog hrvatskog vojnika, koji je uhićen i odslužio kaznu.

Boris Milošević, piše Večernji list od ponedjeljka, pojavit će se u Kninu i pokloniti ustavnopravnom poretku RH, ponukan dolaskom gospodina umirovljenog generala Ante Gotovine koji će tamo održati govor. Od toga se govora puno očekuje. Važna je to poruka, 25 godina nakon Oluje, koja pokazuje kako jedan od glavnih predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj RH doživljava svojom domovinom i kako svoje problem želi rješavati u Zagrebu.

Tim ćemo činom staviti točku na i činjenici kako Srbi i Srbijanci ne mogu biti najveći hrvatski problem, ako ne od mirne reintegracije Podunavlja, a ono od ulaska u NATO savez i EU. Razočaranom Vučiću, Vulinu i srbijanskim medijima, koji time gube komunikacijsku zavjesu za skrivanje vlastitih problema u Srbiji, kojih je puno na političkom planu, iako treba pohvaliti velike ekonomske iskorake, kao i hrvatskoj krajnjoj desnici, koja ovim čini gubi zavjesu za maskiranje nesposobnosti artikuliranja vlastite politike, usprkos.

Za razliku od generacija srpskih političara prije njega, s izuzetkom Uzelca koji su to pokušali činiti u Beogradu, što je posebno bizarno zbog toga što Srbi u Hrvatskoj, povijesno gledano nisu doseljeni iz Srbije, nego su autohtono stanovništvo, ili su doseljavani s istoka i juga Balkana prije više od tri stoljeća, kao vojnici za obranu od Osmanskog carstva, ali i to je druga tema.

Paralelno s time, heroj Domovinskog rata i akcije Oluja, ministar hrvatskih branitelja (veterana rata za oslobođenje) Tomo Medved otići će se pokloniti žrtvama revanšizma nakon akcije Oluje, čije su Grubori mitsko mjesto. A kako bi pokazali da će se u budućnosti problemi srpskog stanovništva rješavati u Zagrebu, obići će srpska sela u okolici, koja ni danas, u 21. stoljeću, u članici EU, nemaju struje niti vode. Prometno su nepovezana, problemi su veliki.

Normalizacija odnosa, novi nivo političkog života u Hrvatskoj, neće dakako zasjeniti činjenicu kako je operacija Oluja bila potrebna. Bez nje, prijetila je opasnost da Miloševićev režim poveže Srbiju, preko BIH s pobunjenim hrvatskim teritorijima u etnički čistu, profašističku, Veliku Srbiju. Ovdje bi, osim hrvatskih teritorija, posebno stradala muslimanska enklava u okolici Bihaća, a američki su obavještajni izvori javljali kako postoji opasnost ponavljanja Srebrenice.

Zna to i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji će ove godine u Kninu unaprijediti nove generale te odlikovati časnike, vojnike i postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, hrvatskih vojnih snaga s teritorija BIH, bez kojih vojno redarstvena akcija Oluja ne bi bila moguća.

Ostaje, na kraju, za nadati se kako ćemo se kao društvo, u sljedećih 25 godina, riješeni strateških problema, teritorijalne cjelovitosti, članstva u BATO-u i EU, pozabaviti onime što muči svakoga pojedinca. Kako ćemo se baviti razvijanjem osobnih sloboda, učinkovitijeg i slobodnijeg tržišta, pitanjima demografije i energetske sigurnosti. U razvijanju tih strategija bit će nam potrebni sve svjetonazorske kritike društva, kako konzervativne i suverenističke, tako i liberalne i socijaldemokratske. Bit će nam potrebni i hrvatski Srbi, kako bismo čuli njihove probleme u Zagrebu, a ne ih čitali s naslovnica opskurnih srbijanskih tabloida.

Komentari