U Višnjevcu u okolici Bjelovara stariji muškarac je zaklao svoju suprugu zabivši joj nož u leđa, da bi nakon toga tvrdio kako je žena pala na oštricu noža sama. Od milja zvana baka Marica iz Višnjevca postala je tako već četvrta žena ubijena u posljednjih mjesec i pol dana.
Vijest o smrti bake Marice se provukla kroz medije gotovo neprimjetno, tek pokoji članak koji je uračunao baku Maricu u statistiku, te sveprisutna Sanja Sarnavka iz Zaklade Solidarna i bivša šefica Udruge B.a.B.e. koja je po tko zna koji put suhoparno komentirala kako država ne čini dovoljno za žene, pogotovo one na selima, za koje realno niti ona ne čini ništa osim što komentira po svim medijima koji joj daju prostor i to ako baš mora, te eventualno izdiktira pokoji članak Istanbulske konvencije koja se najmanje bavi ženama poput bake Marice.
S druge strane balkanska kopija ‘MeToo’ pokreta, ovdje nazvanog ‘Nisam tražila’ u punom je zamahu. Glumice iz svih republika bivše države progovaraju o svojim iskustvima seksualnog nasilja u svom profesionalnom okruženju. Mediji sa svih strana izvještavaju o svjedočanstvima, UN podržava, institucije osuđuju, Saborski odbori traže izmjene Zakona, svaki dan otkriva se novi seksualni skandal, neki stari i po nekoliko desetaka godina, svi govore i nitko više ne šuti. Udruge civilnog društva natječu se u priopćenjima i komentarima, a svi koji javno propituju ili kritiziraju način na koji se ova organizirana kampanja provodi i kako skreće s fokusa stvarni problem, ulaze u svojevrsno ‘minsko polje’.
U to ‘minsko polje’ punim korakom zakoračio je predsjednik republike Zoran Milanović i iznenađujuće se oštro osvrnuo na spomenuti pokret, što je izazvalo zgražanje i kontranapad prvenstveno Udruge B.a.B.e., a i ostalih s kojima je ušao u medijski rat u kojemu se od katatonije ne zna tko je kome što, kako i zašto. No ono zbog čega je predsjednik pod paljbom Udruga je ono što je postalo društveni problem još u godinama kada je bio premijer. Estradizacija nasilja nad ženama zapravo potiče dodatno nasilje i još više obespravljuje same žene, one koje nisu pod svjetlima reflektora i koje nemaju iza sebe neku od predmetnih Udruga. Također teško se ne oteti dojmu kako baš spomenute Udruge selektivno pristupaju nasilju nad ženama, a ta selekcija je uglavnom ideološki uvjetovana, pa tako na samu kritiku rada istih, kritičar riskira da ga se medijski razapne po provjerenom receptu optužbi, uglavnom ideološke prirode, dok se glas nekakvog zdravog razuma više uopće ne čuje u medijima.
No svakako treba priznati kako je ovakva retorika za predsjednika Milanovića pomalo neobična s obzirom na to kako je kao premijer bio svojevrsni saveznik Civilnog društva, ili je barem takav dojam ostavljao u javnosti. Sada od jednom prokazuje upravo te Udruge, odnosno jedan dio tih Udruga kao društveni problem. Od kuda dolazi ovaj iznenadni napad svjesnosti predsjednika teško je detektirati, jednako kao što nije potpuno jasno kamo on vodi. No zanimljivo je za primijetiti kako je predsjednik vrlo brzo natjerao Udrugu B.a.B.e. na svojevrsno povlačenje, kada je naglasio kako postoji klasna razlika između društvenog statusa zlostavljanih žena, te kako glumice, pogotovo Holivudske, kao i njihov svijet nisu primjer s kojim se obične žene uopće mogu poistovjetiti, a kamo li da ih one navedu da sa sebe skinu zavjet šutnje. Umjesto toga u ovoj borbi titana, na predsjednika je pušteno jedno od najsnažnijih oružja u vidu Vedrane Rudan, takozvane književnice koja se ne suspreže kada je njezin jezik u pitanju, tako da se je sada cijela ova priča pretvorila u borbu dvoje egomanijaka.
Vedrana Rudan napravila je svoju karijeru na besramnosti i kao takva smatra se mjerodavnom braniti čast žena. U onom ‘starom nomalnom’ vremenu teško bi bilo za zamisliti kako netko bez trunke časti, kome je kočijaški način izražavanja književni stil, može braniti bilo čiju čast. No iako bi se moglo pretpostaviti, Vedrana Rudan niti u ovom ‘novom normalnom’ ne brani ničiju čast, već lovi val medijske pažnje koju joj je pružio predsjednik, da se malo pokaže. Predsjednik ju je najme nazvao ‘polupismenim, vulgarnim piskaralom’ i time verbalno artikulirao ono što većina zapravo misli o Rudanici. No problem za predsjednika bi mogao biti u tome što se Rudan jako dobro snalazi u primitivnim prepucavanjima.
I dok ovaj sudar ega traje, te kako su žene i poneki ‘woke’ muškarac, u svoj izbezumljenosti dogovorno odlučili kako više ne vole Milanovića, teško je pretpostaviti kako će trenutna haranga završiti?! Jedno je sigurno, promjene na vidiku nema, pogotovo ne za žene poput bake Marice s početka ovog teksta. Odgovornost za to dijele i jedna i druga strana. Predsjednik političku, a Udruge društvenu, dok Rudanica odgovornosti i onako nema, a pitanje je koliko su svi oni sami toga svjesni.
