Nakon altruizma Slavka, Luke, Damira i drugih ne mogu dočekati izbore i ne iskoristiti svoj glas. Naravno, da se ne baci

Čini se da je pandemija COVID-a 19 na političare i javne osobe ostavila trajne posljedice. Nikada do sada nismo imali prilike vidjeti ovakav altruizam i brigu za drugoga, bližnjega svoga.

Kako se većina uglednika kune u kršćanske vrijednosti, u njihovoj plemenitoj krvi kola sebedarje. Po novome i cjepivo.

Razlozi cijepljenja preko reda naprosto su ganutljivi i tjeraju suze na oči prosječnom hrvatskom poreznom obvezniku koji svojim radom plaća cjepivo kojeg za njega nema. Ali i u toj vakcin-neimaštini ima tko hoće! Naš porezni obveznik kao kada otkida posljednju koricu kruha da bi dao djetetu, dobrostivom nevidljivom rukom procjepljuje najobzirnije među nama, političare i javne osobe.

Ti krasni ljudi, poznati po svojem humanitarnom radu po proračunskoj osnovi, spremni su primiti dozu cjepiva i spasiti nas od Božje kletve koja bi nas nesumnjivo pogodila kad bi se i jedna kapljica spasonosnog cjepiva bacila. Daleko bilo!


Evo npr. rektor Boras. Koliko puta je već proračun Sveučilišta spasio od sigurne kletve. Po proklamiranim biblijskim vrijednostima, kako je prilikom izbora najavio da će voditi Sveučilište,rektor je brižno pazio na svaku kunu usmjeravajući je na razvoj znanosti i visokog obrazovanja.

Tako je Sveučilište, u maniri dobrog gospodara, gospodaru Borasu isplaćivalo naknade za znanstveni rad. Jer zašto bi se novac bacao na neke trule znanstvenike dovučene od koca i konopca? Ili, zašto bi se novac bacio na poboljšanje studentskih uvjeta kada je sasvim uputno da rektorat naruči više od 2.000 butelja vina. Opće je poznata stvar kako se dobrom kapljicom dolazi do visokih znanstvenih rezultata.

U svjetlu ovih svetopisamskih sličica nije uopće teško razumjeti enormnu potrebu rektora Borasa da se natkrili iznad svoje veličanstvene osobe i primi ubod injekcije u svoju dobrohotnu ručicu kako se cjepivo ne bi bacilo. A da budemo sigurni u svrsishodnost odluke, ručicu je pružila i rektorova supruga.

Opjevani narodni heroj Luka Burilović priča je za sebe. Velebni poduzetnik koji je svojim umijećem istovremeno ravnao i poduzetničkim i ratničkim frontom, sve nas je zadužio svojim stani-pani vođenjem Komore koja je došla na zao glas jer ju poduzetnici financiraju s pišljivih 42 kune.

Pa kakvi su to poduzetnici koji nemaju za financiranje Burilovićevog BMW-a na ‘fleet’? Znaju li poduzetnici i novinari što je uopće ‘fleet’? Strašno! I sada bi oni razvlačili Burilovića po medijima zbog 42 kune koje bi poduzetnici ionako bacili na neku tričariju. Nismo mi još na toj mentalnoj razini da bismo shvatili svu veličinu banjalučkog diplomanta i gospodarskog maga.

On zapravo misli na poduzetnike i usmjerava njihov novac da se ne baci. Isti poučak primijenio je i na cjepivo. Zamislimo situaciju u kojoj barba Luka mlađi zbog korone nije u stanju sjesti u BMW i pronositi slavu hrvatskih gospodarstvenika. Šteta bi bila dvojaka. Prvo, hrvatsko gospodarstvo bi zamrlo, drugo, BMW bi stajao na mjestu po ovoj cičoj zimi, a poduzetnički novac bacao se u bunar. Nedopustivo.

Sve je razumljivo i logično

Treći mušketir u ovoj nadahnutoj priči je nekadašnji gubernator Rijeke i ministar u dvije Vlade Slavko Linić. I dok je nekada slavodobitno bacao kletve na svoje šefove, pod stare dane se prilično primirio.

Strpljivo čeka svoj red na cjepivo i sluša struku. Njegov prijatelj, dr. Šostar, kojemu su se svojedobno u krilo bacale animir dame od kojih je u zrelim godinama odustao, rekao mu je: ‘Ako tu sjediš i čekaš, cijepit ću te; ako ne, neću!’

Razumljivo i logično. Zašto bi Slavko Linić bio protežiran u društvu gdje su liste čekanja svakim danom sve duže? Kakva bi to bila poruka o jednakosti? Stoga je Slavko Linić, ponizno i strpljivo poput pučkoškolca sasvim slučajno iz Rijeke zalutao u Zagreb i sasvim slučajno u Nastavnom zavodu čekao otpatke cjepiva. I njemu je na duši bila ona stara ‘da se ne baci’. Odnekud je slučajno naletio dr. Šostar i egzaltiranim glasom uskliknuo: ‘Slavko, pazi, cjepivo!’ – ‘Hvala ti Zvone, hvala u ime svih onih koji danas nisu bili ovdje, a zahvalni su što smo spasili ovu jednu dozu.’

U narednim danima moramo dobro otvoriti oči i gledati u kojem će se dijelu Hrvatske pojaviti ovakvi predivni primjerci ljudske rase koji su spremni svoj ugled i osobni integritet staviti ispred svih nas i žrtvovati se da se cjepivo ne baci.

Već je krenulo sa županom Korenom, nesumnjivo je da će takvih superjunaka biti još. Hrvatski alkemičari, pardon, političari zbilja su jedinstveni u svijetu. U ovoj situaciji nestašice cjepiva, oni se procjepljuju viškom. A sad zamislite što su takvi ljudi u stanju učiniti s našim županijama, gradovima i općinama. Ne znam za vas, ali ja ne mogu dočekati izbore i ne iskoristiti svoj glas. Naravno, da se ne baci.

Komentari