Modrić: Pokrenule smo inicijativu kako bismo javnosti približili što je to edukacijski rehabilitator i ponudile rješenja da ova djelatnost bude dostupna većem broju građana

Edukacijski rehabilitator je profesija s kojom se ne susrećemo često, a većina nas vjerojatno nikad nije ni čula za te vrijedne i brižne osobe. A kad nam zatreba, često jako teško dolazimo do njih jer osim što nadležni, kako to već kod nas biva ne vode veliku brigu, oni su i deficitarna profesija.

Što je to edukacijski rehabilitator, što oni rade i kakve sve probleme ta plemenita struka ima reći će nam današnja gošća gospođa Mara Modrić.

“Najjednostavnije rečeno edukacijski rehabilitator je stručnjak koji je ključan za uključivanje djece s teškoćama i osoba s invaliditetom u njihovu zajednicu. Obrazuju se na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, koji postoji od 60-ih i prije je nosio naziv Defektološki fakultet i sama struka je imala naziv defektolog i područje rada bila je defektologija. Međutim, od kraja 90-ih pokušavamo se maknuti od tog pogrdnog naziva defektno i želimo usmjeriti pažnju na naše edukacijsko-rehabilitacijske programe kojima olakšavamo život djeci s teškoćama, osobama s invaliditetom i njihovih obitelji”, govori.

Na pitanje zašto je ovo deficitarna profesija ističe da je vrlo važno pitanje zašto se ne slušaju potrebe terena i i hrvatskih građana kojima je zaista potrebno pružiti učiniti dostupnijom uslugu edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti.



“Jedan od problema je sigurno što su male upisne kvote na fakultetu i čelni bi ljudi trebalo učiniti nešto kako bi i našem fakultetu pružili podršku i kako bi onda fakultet osigurao veći broj upisnih kvota pa bi se time povećao i broj edukacijskih rehabilitatora zaposlenih na terenu. Jedino mi se čini da u Ličko-senjskoj županiji nismo deficitarno zanimanje, drugdje nas nema na Zavodu za zapošljavanje”, objašnjava.

Dodaje da se edukacijski rehabilitatori zapošljavaju u skoro svim sustavima javne skrbi, od zdravstva i socijalne skrbi do odgoja obrazovanja od ranog do srednješkolskog.

“Možemo biti zaposleni u svojim privatnim praksama i u znanstvenim institucijama, ali sam problem kreće i od toga što različiti sustavi ne priznaju profesiju onako kako bi ju trebali priznati. Primjerice u sustavu zdravstvene skrbi nemamo status zdravstvenog djelatnika iako smo educirani i u tom području i zbog te birokratske zavrzlame jako teško se zapošljavamo u tom sustavu, a upravo smo ključni u razdoblju kad roditelj kroz rani razvoj brine o svom djetetu kroz zdravstvenu skrb, a onda tek dijete dođe u vrtić ili školu. Onda se propuste te silne prilike koje smo mogli napraviti kroz rano intervencijske postupke”, naglašava.

U cijeloj državi imamo samom, kako navodi, pedesetak edukacijskih rehabilitatora zaposlenih u zdravstvenom sustavu, a od toga ih je 25 zaposleno u Gradu Zagrebu.

Govorila je i o Inicijativi edukacijski rehabilitatori – ključ inkluzije.

“Tu inicijativu smo pokrenule moje tri prijateljice i ja. Zaposlene smo u različitim sustavima i imamo različita iskustva te imamo neka znanja kako poboljšati uključivanje djece i osoba s invaliditetom. Odlučile smo pokrenuti inicijativu kako bismo javnosti približili što je to edukacijski rehabilitator. Isto tako kako bismo upozorili čelne ljude na probleme koje imamo zbog različitih birokratskih zavrzlama te ponudile moguća rješenja kako bi ova djelatnost i usluga bila dostupna većem broju građama”.

U Hrvatskoj je trenutno 500 tisuća osoba s invaliditetom i otprilike 45 tisuća djece s teškoćama u razvoju, dodaje.

“Svi ti ljudi trebaju nastaviti živjeti u svojim okolinama. Ako nemaju ključnu podršku edukacijskog rehabilitatora pitanje je kakva će biti kvaliteta života te djece i osoba te njihovih obitelji. Jedino takvo obrazovanje dobivamo na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu gdje se školujemo za rad i sa osobama s oštećenjem vida i sluha, s intelektualnim teškoćama, kroničnim bolestima, poremećajima iz spektra autizma, motoričkim poremećajima… To je jedno jedinstveno mjesto na kojem se obrazujemo i iz toga proizlazi naša jedinstvena djelatnost”.

Naglasak više ne trebamo, kako poručuje, stavljati na teškoću koju osoba ima nego na edukacijsko-rehabilitacijske programe i postupke kojima mi možemo pomoći osobi ili djetetu da ostvari svoje potencijale.

Komentari