Mnogi tvrde kako većinu beskućnika proizvodi država svojim nemarom i promašenim politikama. Većina njih su iz normalnog života odjednom završili na ulici, a na ulici ni najjači se ne mogu oduprijeti propadanju.
Nažalost, iako je u današnjem svijetu vijest sve, za probleme beskućnika najčešće čujemo samo u vrijeme kad i oni sami dođu pred zid, u vremenima velikih vremenskih nepogoda, potresa ili kao sad tijekom pandemije.
O problemima beskućnika u Terapiji, Marijan Opačak razgovarao je sa Zvonkom Mlinarom iz Hrvatske mreže za beskućnike.
U Hrvatskoj je najmanje 2000 apsolutnih i oko 10 tisuća relativnih beskućnika, odnosno onih koji žive u neadekvatnim uvjetima, navodi.
“Povećao se broj beskućnika, prvenstveno bivših koji su se zaposlili tijekom prolaska ekonomske krize i kako početkom pandemije više nije bilo sezonskih poslova opet su završili bez prihoda i na ulici”, govori.
Dodaje da se hrane u pučkim kuhinjama. Primjerice u Zagrebu postoji, kako objašnjava, gradska pučka kuhinja i postoje karitativne pučke kuhinje, a njih stotinjak spava na glavnom kolodvoru, u napuštenim vagonima i okolnim objektima. Oko 700 ih prebiva u napuštenim objektima.
Ukinuta je socijalna pomoć
Dalje navodi kako postoje dva prihvatilišta, jedno je od Crvenog križa Zagreb, a drugo od Caritasa zagrebačke nadbiskupije. Međutim, veliki broj beskućnika izbjegava prihvatilišta jer ne mogu ostvariti pravno zajamčenu minimalnu naknadu, tzv. socijalnu pomoć.
“Donošenjem Zakona o socijalnoj skrbi prije pet godina ukinuta je ta naknada. Oni su u prihvatilištu bez ikakvog prihoda, ne mogu ostvariti ni tzv. džeparac, u iznosu od 100 kuna, koji se dodjeljuje osobama koje su privremeno smještene. Apsurdno je ukidanje te naknade jer je zahtjev na neki način prema tim prihvatilištima da pomognu tim ljudima u zapošljavanju i socijalnom uključivanju. No, teško je nekoga integrirati bez kune”, ističe.
Nadaju se, kako ističe, da će se donošenjem novog Zakon o socijalnoj skrbi ukinuti ta odredba.
“Osobe koje ne ostvaruju minimalnu naknadu ili nemaju prebivalište na području grada ne mogu ostvariti prava u gradskim pučkim kuhinjama. Puno je u Zagrebu onih koji su došli iz drugih krajeva Hrvatske”, objašnjava te dodaje da im u karitativnim pučkim kuhinjama ipak ne trebaju dokumenti.
Navodi da su u Zagrebu po pitanju prehrane u pučkim kuhinjama dostatni kapaciteti, što nije slučaj u ostatku zemlje. No, naglašava da se uvijek zaboravlja da je to tim ljudima jedini dnevni obrok. “Nigdje nemaju mogućnost konzumiranja doručka ili večere”.
Ima jako puno mladih među beskućnicima
Na pitanje imali i djece među beskućnicima govori da se pojavljuju s roditeljima. “Imali smo dosta slučajeva gdje ih zateknemo na kolodvoru, ali takve slučajeve vrlo brzo zbrinjavamo. Ono što je zabrinjavajuće ima jako puno mladih koji su odrastali u dječjim domovima i udomiteljskim obiteljima te oni koji po punoljetnosti napuštaju dom zbog poremećenih obiteljskih odnosa. Njih je negdje oko 20 posto”.
Naglašava kako su primjerice u Zagrebu samo njihov centar za pomoć i podršku beskućnicima i Udruga dom Nade ti koji pružaju psiho-socijalnu pomoć te pomoć pri rješavanju problema ako se pojave kod njih.
“Problem je što se mnogi ne pojavljuju, i ako se netko zadrži na ulici dva do tri mjeseca, gotovo je. Ulazi u ovisnost o alkoholu, drogama, kriminal,… Događaju se neke intervencije policije, imali smo nekih slučajeva na Glavnom kolodvoru i okolnim objektima prije dva-tri mjeseca, gdje ih je policija deložirala iz mjesta gdje su obitavali. Na nekim drugim mjestima se događa kontrola, ali sve se svodi na legimitiranje, traženje osobne iskaznice,…”.
‘Kad je krenula pandemija beskućnicima je prijetila glad, a lokalna samouprava uopće nije reagirala’
Pandemija je nas je sve zatekla, kako dodaje, i pomalo je zavladala panika jer nisu znali što učiniti, posebno kad je ukinut javni prijevoz. “Prijetila im je glad, nekima su pučke kuhinje bile nedostupne. Tada smo apelirali na Grad Zagreb da omogući korištenje gradske pučke kuhinje, ali nismo naišli na odaziv. U vrijeme pandemije, osim u Rijeci i Karlovcu, lokalna samouprava uopće nije reagirala”.
Dodaje da su se zajedno s organizacijama civilnog društva i članicama brzo organizirali na područje cijele Hrvatske i zahvaljujući građanima koji su donirali hranu, maske, dezinfekcijska sredstva,… izašli su ne teren i spriječili da itko gladuje.
Većina beskućnika nema zdravstveno osiguranje
Na pitanje koliko je beskućnika oboljelo od koronavirusa kaže da nemaju te informacije te da u prihvatilištima nije poznat ni jedan slučaj. Navodi da se cijepljenje provelo u prihvatilištima u Rijeci, Splitu i Puli, ali u Zagrebu još uvijek nisu cijepljeni.
“Uputili smo upit Stožeru, ali dobili smo gotovo nikakav odgovor. Rekli su da se obratimo Zavodu za javno zdravstvo, ali problem je što većina beskućnika nema zdravstveno osiguranje. Uputili smo upit i ministarstvu što s onima koji borave na javnim mjestima i nemaju osobnih dokumenata”.
Problem je u tome, kako tvrdi, da neki centri za socijalnu skrb još uvijek ne žele prijaviti beskućnike na svoju adresu, iako oni na to imaju pravo. Drugi je problem što se neki beskućnici prijavljuju na fiktivnim adresama. “Kad ih policija zatekne i utvrdi da ne borave na tom mjestu, poništavaju im osobne iskaznice. Centar će prijaviti osobu na svojoj adresi ako je prije imao prebivalište na njihovom području. To je jedan od najvećih problema za beskućnike”.
Među beskućnicima su sve kategorije korisnika socijalne skrbi – starije osobe, mladi, psihički bolesne, osobe s intelektualnim poteškoćama, branitelji, bivši zatvorenici,…dodaje.
“Jedan od problema je smještaj tih svih skupina u jedno prihvatilište, a znamo dobro da nije rješeno sustavno financiranje prihvatilišta i prenoćišta. Čak i onu obavezu koju imaju veliki gradovi za financiranje usluga za beskućnike neki ju ne izvršavaju. Na potezu od Zagreba do Osijeka je samo jedno prihvatilište, nema ni Bjelovar, ni Koprivnica,… iako im je to zakonska obaveza”.
