Već se tjedan dana u političkom cirkusu razvlači trakavica zvana HGK, odnosno ukidanje članarine Hrvatske gospodarske komore. Posvađali se liberali, neoliberali, oni koji samo misle da su liberali i oni koji koriste liberalizam kao dimnu zavjesu. Nadglašavaju se po Saboru tako liberali svih vrsta tko će prvi ukinuti obveznu članarinu HGK, koja je tek kap u moru nameta koji gule kožu poduzetnicima u Hrvatskoj.
Ovakva ideja izmjene Zakona o HGK kako ju predlaže Most nije čak niti populizam, to je obično ‘bacanje bombe’ na jednu instituciju, jer jasno je kako dobrovoljno članstvo u ovakvoj Gospodarskoj komori kakva je sad nitko od poduzetnika koji rade na slobodnom tržištu neće potpisati i Komora će se kao institucija urušiti. Koliko god Mostov prijedlog više izgleda kao poziv na revoluciju, nego korak prema uređenom sustavu, Gospodarske komore u svim razvijenim zemljama imaju svoju funkciju, pa tako i Hrvatska gospodarska komora mora težiti tome da ispunjava svoju funkciju, te prestane biti ‘politička jazbina’ kako ju je nazvao predsjednik republike. Doduše izjave predsjednika se često mogu opravdati utjecajem Južine ili nekog drugog meteo fenomena i ne samo toga, no činjenica jest kako je HGK postala leglo korupcije i političkih obračuna koje financiraju svi poduzetnici, htjeli oni to ili ne.
U toj katatoniji oko HGK u Saboru ovih dana, ipak se postavlja jedno opravdano pitanje. Hoće li stvarno doći do reforme Komore onako kako je to dogovorila vladajuća većina, odnosno onako kako to predlaže HSLS i Dario Hrebak?! Poznavajući HDZ svima je jasno kako se HDZ-ovom stisku ruke teško može vjerovati, no opet treba pustiti i vidjeti što zapravo HSLS zajedno s vladajućom većinom može postići, jer to u političkom smislu je jedini put koji može dovesti do promjena, a da promjena nije već spomenuto ‘bacanje bombe’ na sustav, odnosno revolucija koja će u konačnici ‘pojesti svoju djecu’. Neki od nas koji smo se opasno približavamo srednjim godinama smo već jednom vidjeli kako izgleda to ‘bacanje bombe’ i znamo kako u tom ‘bombardiranju’ sustava nastradaju svi oko sustava, dok sustav preživi. No zbog svog političkog pristupa Hrebak se po tko zna koji put našao pod paljbom cijele oporbe, pa čak i onog dijela oporbe koja nije imala političke hrabrosti piknuti u HGK kada je držala vlast. Da, mislim na SDP, koji je najglasniji kada sjedi u Oporbi, čim dođe na vlast, nekako naglo ušuti.
No jedan napad na Hrebaka i HSLS koji upada u oko, je onaj načelnice Omišlja Mirele Ahmetović, koja nakon što je provodila bezuspješnu ‘revoluciju’ protiv terminala za ukapljeni plin na otoku Krku, sada valjda u nedostatku pametnije posla se hoće uključiti u svađu ‘velikih riba’ u Zagrebu. Pa tako Ahmetović Hrebaku poručuje kako se pokojni Vlado Gotovac svojedobno čelnik HSLS-a ‘okreće u grobu’ zbog dogovora HSLS-a i HDZ-a oko reforme HGK. Vlado Gotovac je bio neprikosnoveni intelektualac i velik govornik, ali isto tako i jedan od najžešćih kritičara prvog hrvatskog predsjednika, pa je tako i jasno kakav je Gotovčev politički stav bio prema HDZ-u, no Gotovčeva ostavština nije politička, već kulturološka i intelektualna. Zaista je licemjerno od jedne SDP-ovke da se uopće poziva na jednog Vladu Gotovca u bilo kojem kontekstu, s obzirom na to kako joj leđa drži stranka koja je u svoje nasljeđe dobila komunističku ostavštinu, a kojoj pripada i progon tog istog Gotovca kojega sada Ahmetović toliko brani i kojemu se tako divi.
Ahmetović svoje ruke pere od političke odgovornosti koju njezina stranka izbjegava preuzeti do današnjeg dana. Prebrojala je tako Ahmetović krvna zrnca i HSLS-u i HDZ-u i ekspresno zaključila tko je ovdje odgovoran za što, no SDP je po njezinom tumačenju, stranka koja je slobodna od svake odgovornosti i bilo kakvog nasljeđa, pa tako i ona s njom. Da je SDP preuzeo odgovornost komunističke partije možda bi danas živjeli u nekom drugačijem društvu, no to Ahmetović nije bitno ili joj nije jednostavno palo na pamet.
Moraliziranje nad imenom Vlade Gotovca za dnevno političke potrebe, pogotovo od strane bilo kojeg člana SDP-a je degutantno, čovjek takvog kalibra to nije zaslužio i minimalno poštovanja prema njegovom liku i djelu trebali bi imati svi. Vlado Gotovac je prije svega kulturološki i intelektualni predstavnik svih nas, on je dao sebe za Hrvatsku, čuvao je hrvatsko dostojanstvo koje se danas tako lagano gazi. Njegovo djelovanje u vremenu u kojemu je živio je neprocjenjivo za hrvatsku kulturu i identitet, a nas je zadužio generacijama.
No evo Ahmetović koja pažljivo stranački dijeli društvenu odgovornost za političko nasljeđe kojega se javno odriče. Mene osobno zanima hoće li tako oprati ruke od odgovornosti njezine ‘bezgrešne’ stranke i kada se jednog dana otvori pitanje ljevičarskog ‘marša kroz institucije’ koji se događao u posljednjih dva desetljeća?! Hoće li Ahmetović i tada s jednakom pažnjom ovako stranački rasporediti društvenu odgovornost za šutnju njezine stranke i ministrice kulture koju je koalicija s SDP-om svojevremeno iznjedrila?! Inače jednu od najgorih ministrica kulture u modernoj Hrvatskoj, koja od alkoholnih para većinu vremena nije znala kako se zove, a kamo li što se događa oko nje.
Hoće li Ahmetović imati kakav komentar o ljevičarskom progonu umjetnika i ostalih kulturnih radnika iz svih institucija i strukovnih udruga u zemlji, progonu svih onih koji su odbili prihvatiti ljevičarski kanon i dogmu s kojim se provodila ta ‘kuturna revolucija’ 21. stoljeća, onako pažljivo ispod žita i daleko od očiju javnosti, dok se je pijana ministrica kulture gubila po zgradi ministarstva?! Najme i SDP i HNS-ova ministrica kulture su šutjeli. Šutjeli su kada su bili politički odgovorni za ono što se događa, a i šutjeli su kada je HDZ postavio jednu od najopasnijih ministrica kulture koju danas imamo, tu su se SDP i HDZ vrlo brzo složili, tu nema kritika, tu nema političkog dobacivanja, tu vlada savršeni sklad dokle god u ministarstvu kulture, a sada simbolično i medija, sjede oni koji će tekovine te ‘kuturne revolucije’ čuvati i njegovati. Je l’ bi se Ahmetović možda zapitala što bi Gotovac o tome rekao i na koju stranu bi se u grobu okrenuo?!
Baca se tako ‘bomba’ za ‘bombom’, svakodnevno se rađaju nove virtualne revolucije, jer u političkom igrokazu se ne biraju sredstva. Svačije ime, te svačiji ugled i čast su tek loptica s kojom se može nabacivati tko god želi. Vrijeme u kojemu glupost ima primat pred razumom i dostojanstvom, je vrijeme kada ‘revolucija’ bez cilja je postala bedž političkih elita i onih koji to tek žele postati, poput Mirele Ahmetović. Žalosno je da oni koji sebe nazivaju liberalima ovo šutke promatraju.
