Osim nepravilnosti oko određivanja kriterija za odabir sportaša za natjecanja, nepravednih dodjela nagrada te donošenja odluka koje su ishitrene i rijetko dostupne, klubovi upozoravaju i na ove zakonski upitne radnje Hrvatskog taekwondo saveza.
“Teško nam se s Nobilom boriti, autoritetom odvjetnika plaši sve. Rade se pritisci. On ne staje, ne znamo koji je njegov cilj”, upozoravaju iz nekih klubova nezadovoljni radom saveza zbog nepravde prema njima i sportašima.
Predsjednik taekwondo kluba Karlovac Miroslav Brežan ističe kako se predsjednik saveza Anto Nobilo od početka mandata nije angažirao u ulogu koju predstavlja. “Izgubio se u mnogim segmentima djelovanja saveza te je nezainteresiran za razvoj i unaprjeđenje taekwondoa”.
‘Svojim istupima nanosi štetu ugledu saveza’
Dodaje kako Nobilo prepušta rad saveza onima koji se ne znaju nositi sa izazovima pred kojima se sport našao.
“Svojim istupima u javnosti, privatno i kao predsjednik saveza nanosi štetu ugledu saveza u najnovije vrijeme kao odgovorna osoba”, govori nam.
Naime, Anto Nobilo ima presudu za napad na maloljetnika 2009. godine, odnosno ošamario je 15-godišnjaka. Također bivša supruga optužila ga je za fizičko nasilje, pa je 2004. godine uklonjen s liste HNS-a za kandidata ministra pravosuđa.
“On nije čovjek olimpijskog taekwondoa. U povijesti taekwondoa od vještine do modernog olimpijskog sporta Nobilo je bio glavna prepreka i kao takav neposredno pred osamostaljenje Hrvatske isključen je sa svih dužnosti koje je obavljao”, objašnjava Brežan dodajući kako je na neki način svjedok od početka osnivanja taekwondo u Hrvatskoj.
Priča kako počeci nisu bili laki jer se karate savez usprotivio razvoju taekwondo, a kasnije su, do kraja 80-ih, imali međusobne probleme. Jugoslavija je po prvi put nastupala na svjetskom prvenstvu u taekwondo 1974. godine u Montrealu, koje je tada drugi put održano.
Postoje dva pravca, kako navodi Brežan, WTF (World Taekwondo Federation), prema čijim se pravilima borbe organizira Olimpijsko natjecanje u taekwondo, i ITF (International TaeKwon-Do Federation).
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
“Poslije tog prvenstva došlo je do nesuglasica i razlaza. Jedan dio je krenuo u smjeru ITS-a, a mi smo nastavili putem WTF-a koji je doveo do olimpijskog sporta. Taj se razlaz očitovao tehnički i ideološki. ITS je tada bio u skladu s društvenim normama, a WTS nije pa smo imali zabranjeni međunarodni kontakt. Do kraja osamdesetih situacija se rasčistila i taekwondo je sada novi sport u obitelji olimpijskih sportova”, objašnjava.
Ističe kako je Nobilo deset godina bio crna strana taekwondoa, isključili su sve članice koje su radile po WTS-u. “Kada je 2016. godine stupio na mjesto predsjednika saveza rekao je kako se nada da su plemenski ratovi stali, ali on ih je opet pokrenuo”.
‘Sve se slijeva u jedan klub’
Kao glavni problem ističu centraliziranje vlasti u Zagrebu i Splitu, odnosno klubu Marjan, navodeći kako je u Zagrebu osnovana podružnica ovog kluba pod nazivom MT taekwondo d.o.o., a direktor je Dejan Mesarov, trener zagrebačkog kluba Osvit.
“Sve se slijeva u jedan klub, odnosno Marjan. Nobilo nije pozvao ni jednu članicu bilo u Istri ili Slavoniji da vidi što se tamo događa”, pričaju.
Predsjednik saveza Anto Nobilo navodi kako ne zna da je osnovana podružnica. “Niti znam, a iskreno nije me ni briga. Što bi to savez o tome brinuo, nikad čuo za to”.
Također, sportaši mogu mijenjati klubove kako žele. Prijave se u neki drugi klub, pa se onda vraćaju u svoj. Naveli su primjer jednog olimpijskog kandidata koji je iz Splita, no sada trenira u Zagrebi i prima splitsku stipendiju jer je veća. Smatraju da bi sportaši trebali primati stipendiju grada ili županije u kojoj treniraju te da bi se županije trebale dogovoriti oko iznosa stipendija.
Doznajemo da se od 127 klubova u savezu, njih 37 od 2016. godine nikada nije natjecalo na Prvenstvima Hrvatske, odnosno 31 posto nikada se nije pojavio. Dok se šest klubova natjecalo samo jednom, a četiri samo u tehnici.
“Većinu njih ne poznajemo, postoje fiktivno. Ti klubovi Nobilu osiguravaju moć i većinu na skupštinama”, govore ogorčeno.
Nobilo potvrđuje da ne učestvuju svi klubovi na natjecanjima. “Mislim da to nije uvjet. Neki klubovi su rekreativni, neki služe da se djeca bave taekwondom i unapređuju svoje motoričke sposobnosti, a neki se natječu samo interno u okviru svoje županije. Apsolutno je slobodno i nije ni nužno da se svi klubovi natječu na višem nivou, prema tome ne vidim zašto bi to bio problem. Nije natjecateljski sport jedini oblik sporta, dapače mislim da ovaj sport koji nije natjecateljski, koji je stil života i služi za razvoj života daleko je važniji nego natjecateljski. To je moj privatni stav”, naglašava.
‘On procjenjuje koliko je opreme potrebno, tako ima monopol i zarađuje’
Upozoravaju kako postoje nepravilnosti i kada je u pitanju nabava sportske opreme. Naime, član upravnog odbora Ivica Blatančić ujedno i jedini dobavljač opreme. “Pravdaju su time da je on službeni dobavljač opreme. Raspisuju natječaje u kojima navode uvjete tako da se samo on može javiti. On procjenjuje koliko je opreme potrebno, tako ima monopol i zarađuje. Pravda se tako što govori da on nema ništa s tim već da to radi njegova žena”.
Za Europsko prvenstvo za seniore 2020., koje je otkazano zbog pandemije, u usvojenom troškovniku savez je prikazao troškove od oko 4 milijuna kuna za četiri dana natjecanja, od čega su iz proračuna države i Grada Zagreba trebali povući oko 3.700.000 kuna.
“To je preuveličano. Realni troškovi bi trebali biti duplo manji. Primjerice troškovi najma opreme za borilišta prikazani su na 750 tisuća kuna, što je do 10 puta više od realne cijene”, naglašava osoba koja je bila vanjski suradnik u organizaciji Europskog klupskog prvenstva pa je imala uvid u ono što se u savezu događa.
Nobilo, pak, tvrdi kako nije točno da krše pravila javne nabave jer savez organizira samo jedno natjecanje u godini, a to je Croatia Open čiji budžet nije takav da treba ići preko javne nabave. “Iako mislim da tajništvo i za taj turnir radi javnu nabavu. Dok sve ostale turnire organiziraju klubovi, svaki klub je organizator nekog turnira”.
Kao direktor reprezentacija potpisuje se Petar Josipović, za kojeg navode da nema stručnih, formalnih i sportskih kriterija već srednju građevinsku školu. Također tvrde kako se bavi zakulisnim spletkama i kupovinom sportaša.
“Prvo se nazvao koordinatorom, onda sportskim direktorom, pa onda samo direktorom jer nema kvalifikacije. Mijenjali su nazive kroz vrijeme kako su mijenjali zakon”.
Ne postoji neka kvalifikacija koja bi bila propisana, kako navodi Nobilo, da bi netko bio direktor reprezentacije. “To je amaterska volonterska funkcija, nije profesionalna. Radi se o funkciji koju Petar Josipović u taekwondou više od 20 godina obavlja besplatno i rezultati su, od kad je on direktor reprezentacije, najbolji u povijesti”.
Dok je na mjestu glavne tajnice zaposlena Mihaela Štrok za koju tvrde da je sudjelovala u malverzacijama s nagradama sportaša kako bi primila novčanu nagradu za uspjehe hrvatskih predstavnika na Svjetkskom prvenstvu u Meksiku (2013.) i Europskom u Azerbajdžanu (2014.).
Prema pisanjima medija prije šest godina, glavna tajnica lažno se predstavljala kao fizioterapeutkinja da bi koristila pravo na nagradu što je protivno Statutu saveza i Zakonu o sportu, pa takva osoba više ne može obnašati upravljačke poslove u sportu.
“Prozvala se fizioterapeutom i pronevjerila novac. Prema Statutu ne smije se zaposliti. No nakon dvije godine, ponovo su ju vratili”, objašnjavaju.
Ne poštuje se ni ravnopravnost spolova. U upravnom odboru nema ni jedne žene, kao ni u nadzornom, a trenerice se omalovažava.
“Bila sam jedina žena među njih deset muških. To je bilo strašno. Iako sam imala vrhunske rezultate, bila sam šikanirana”, ističe jedna trenerica.
