Ipak treba provesti referendum o euru, evo kako

Ivan Brodić/photo-Eli Brodić

Tijekom današnjeg je jutra na naslovnici jednog dnevnog lista osvanuo tekst o cijenjenim zastupnicima koji se zalažu protiv uvođenja europske valute, a zadržavanja kune, koji, prema imovinskim karticama štede u euru.

Ima tu raznorodnih zastupnika, od boljševičke ljevice, preko umivenih jugosocrealista, do suverenista i domovinaca. Zabrinuti su, kažu, s gubljenjem monetarnog suvereniteta, kao četvrte poluge vlasti suverene države.

Nekako istovremeno, gospodin Boris Vujčić poručuje kako se, sada kada smo u europskom tečajnom mehanizmu (ERM II) nemamo čega plašiti i kako je vrlo izgledno kako ćemo usvojiti euro početkom 2023. godine, usprkos krizi u kojoj se zatekao gotovo cijeli svijet.
Iako nemam iluzija zašto se pojavio ovakav tekst, naime, bilo je očekivati kako će se u kampanji za i protiv eura udarati i ispod pojasa, te iako je jasno u kojim krugovima možemo tražiti naručitelje ili inspiratore toga teksta, valja reći kako cijeli ovaj konflikt dolazi dobrih dvije godine prekasno.

Naime, u vrijeme javne rasprave glede otvaranja postupka ulaska u europski tečajni mehanizam, nije bilo za čuti, u javnom prostoru, protivnike uvođenja euro, osim možda bivšeg saborskog zastupnika i sveučilišnog profesora Ivana Lovrinovića ili pak wannabe monetarnog ekonomista, a zapravo medicinskog brata, cijenjenog gospodina Ivan Pernara, koji bi vjerojatno bio sretniji kada bismo uveli rublju.



Argument kako nisu bili zastupljeni u tolikoj mjeri u Saboru ne stoji. I tada je u Saboru bio vrlo jaki klub Mosta, koji se sada odlučio za kampanju protiv eura, bilo je i drugih euroskeptika, a medijska potpora, portala i nekih vrlo gledanih razgovornih emisija, nije se promijenila. Postoji još uvijek i ima vrlo velik utjecaj, imala je i tada.

Nasuprot tome, u obranu uvođenja eura stali su mnogi u toj javnoj raspravi, od kojih je možda najzvučnije ime Velimir Šonje, zbog toga što se potrudio i izdao jednu vrlo sveobuhvatnu, povijesno i podacima utemeljenu knjigu, naslova Euro u Hrvatskoj, za i protiv.

Osim činjenice kako smo, za razliku od nekih zemalja Unije, poput Danske ili Britanije, mi pristupali temeljem ugovora unutar kojega je stajala obveza uvođenja eura, u knjizi se navodi nekoliko argumenata koje valja uzeti u obzir.

U prvom redu, ulaskom u sustav eura, naša središnja banka postaje ECB, a naša država ima priliku utjecati na monetarnu politiku ECB-a, što je neusporedivo bolje nego li odsustvo toga utjecaja, u zemlji koja je i tako visoko eurizirana, što je ostavština nepovjerenja u vlastitu valutu, u vremenima visoke inflacije jugo dinara, te procesa stabilizacije hrvatskog dinara prilikom uvođenja kune.

Tada smo se svi vezali za orlove (njemačke marke), a danas se vežemo za eure. To je ujedno i drugi argument koji valja uzeti u obzir. Ako ostavimo po strani banke i njihovu vlasničku strukturu, koja bi mogla biti motiv za neku od teorija zašto banke forsiraju eurizaciju, trebamo pogledati voljni moment hrvatskog stanovništva.

Štednja i komunikacija značajnijih cijena, premda već dugo ne svjedočimo hiperinflaciji ili obezvrjeđivanju hrvatske kune, u vrlo velikom su postotku izraženi u eurima. Dovoljno je pogledati oglase za stanove, automobile, oranice ili kakav drugi značajniji predmet trgovanja. Također, spomenuti udarac ispod pojasa s naslovnice jednog dnevnog lista, dokazuje kako je i većina štednje nominirana u eurima.

Naravno, uvijek je moguće potegnuti ključni argument o tome odakle proizlazi vlast u ovoj državi. Odgovor će uvijek biti, iz nacije, iz političkoga naroda. Zbog toga valja uvažiti težnje pojedinaca za provođenjem referenduma o uvođenju eura.

Kako se međunarodni ugovori moraju poštivati i kako je prije potpisivanja takvog ugovora o pristupanju Uniji proveden referendum, vrlo je uvjerljiv i argument kako nije potrebno provoditi separatni referendum o euru.

Zbog toga, ako smijem biti toliko pretenciozan, predlažem provođenje administrativnog referenduma. Neka se odredi šest mjeseci i pozove građane neka se svojim novcem opredijele. Neka građani, pa tako i spomenuti saborski zastupnici, koje dnevni list naziva eurolicemjerima, ako smatraju da ne treba uvesti euro, prebace svoju štednju i iskazivanje cijena značajniji predmeta trgovanja u kune.

Premda ovime kasnimo, jer smo ušli u ERM II, na kraju ćemo izbrojati, ne sumu štednje, nego broj računa u eurima i broj računa u kunama. Pogledat ćemo i oglasnike. Neka politički narod odluči.

Komentari