Veliki Zagrebački potres koji se dogodio u jutarnjim satima 9. studenog 1880. godine u kronikama je opisan vrlo slično potresu koji je pogodio Zagreb 22. ožujka 2020. godine. Medvednica je Zagrepčane ponovo gromoglasno probudila svojom tutnjavom i snažnim potresom kao što je to napravila i spomenute 1880. godine. To nedjeljno jutro nećemo tako skoro zaboraviti.
Možemo reći kako smo u svoj ovoj nesreći imali i dosta sreće, jer kada pogledamo stanje centra Zagreba nakon ovih pet i kusur Rihtera, da je potres bio snage kao onaj iz 1880. godine od nešto više od šest Rihtera, vjerojatno bi danas govorili o totalnim uništenju i Gornjeg i Donjeg grada. Inače mirna i pitoma Zagrebačka gora, odnosno Medvednica pokazala je ponovo svoju podmuklu i razornu stranu. Kroz povijest sudbinu Zagreba su često određivali potresi koji su ga rušili većim ili manjim intenzitetom, a samim time i smjer razvoja grada. Tako će vjerojatni biti i u ovom slučaju, ne samo zbog potresa, već i zbog cijelog stanja u svijetu koji je pogodila pandemija koja iz temelja mijenja način života modernog svijeta koji je i bez ove krize bio već na pola koraka prema onom novom, tehnološki razvijenom i digitalnom svijetu u koji nas sada jedan nevidljivi virus gura, htjeli mi to ili ne.
No vratimo se na naš ranjeni Zagreb. Jasno je kako je sanacija i obnova centra grada u velikoj mjeri upitna, s obzirom na to kako i nakon dva tjedna poslije potresa gradonačelnik Zagreba Milan Bandić nema blage veze što bi trebao napraviti. Doduše to svoje blaženo neznanje odlučio je dijeliti s građanima Zagreba redovito na pressicama u podne. Između svađe s novinarima i Ministarstvom graditeljstva, te samim sobom na tim konferencijama, teško je ne zapitati se, promatramo li konačno mentalno raslojavanje zagrebačkog gradonačelnika uživo?!
Gotovo nije više niti potrebno spominjati kako gradonačelnik grada Zagreba ne poznaje povijest vlastitog grada, pogotovo ne poznaje povijest palača centra grada, pa tako možemo ovih dana vidjeti kako su na gradskom smetlištu Jakuševec u rekordnom roku završili dijelovi palače Gustava Adolfa Wellera, poznatog zagrebačkog graditelja koji je izgradio palaču u Đorđićevoj ulici za svoju kćer. Ti dijelovi spomenute palače sigurno ne zaslužuju biti odbačeni na gradskom smetlištu, već definitivno zaslužuju svoje mjesto u gradskom muzeju gdje će svjedočiti o povijesti grada i o samom potresu koji je grad pogodio. No s obzirom kako govorimo o brojim crkvama, donjogradskim palačama, cijelom nizu zgrada koje su teško stradale u potresu, možemo se samo bojati kako ništa od vrijednih umjetničkih djela koja su krasila pročelja centra Zagreba nećemo više vidjeti, pa čak niti u muzeju ako nigdje drugdje.
Matija Mrazović gradonačelnik Zagreba u trenutku Velikog potresa 1880. godine pokazao je iznimne organizacijske sposobnosti, te je u vrlo kratkom roku sanirao i pokrenuo obnovu, angažiravši ogromnu radnu snagu iz Slovenije i Austrije koja je prionula obnavljanju oštećenih zgrada što je i lokalnim radnicima osiguralo posao u razdoblju teške ekonomske krize grada koja je uslijedila. No takav pristup obnovi Zagreba tog vremena, je potaknuo i veliki razvoj i izgradnju grada Zagreba koja je uslijedila u godinama i desetljećima nakon potresa.
No s druge strane organizacijske sposobnosti današnjeg gradonačelnika Zagreba su jasne, odnosno jasno je kako ih nema, jednako kao što nema niti novaca u gradskoj Blagajni koji je bio namijenjen upravo za ovakve situacije. Upravo ovi događaji zadnjih tjedana su posljednja kap u moru Bandićevog drmanja gradom, koje je gore od potresa i umjesto svakodnevnih pressica u podne, za njega bi bila pametnija i mudrija odluka da trenutno odstupi s mjesta gradonačelnika Zagreba i prepusti grad onima koji mogu Zagreb spasiti od sada, vrlo izglednog arhitektonskog orgijanja koje bi se moglo dogoditi u skoroj budućnosti.
