Mijanmar je zemlja u jugoistočnoj Aziji koja se generacijama zvala Burma po svojoj dominantnoj etničkoj skupini. Vladajuća vojska promijenila je ime u Myanmar 1989., godinu dana nakon što je tisuće ljudi ubijeno u gušenju narodnog ustanka. Vojska je sada ponovno na čelu te države i proglasila je jednogodišnje izvanredno stanje.
Kako bi otkrili što se točno događa u Mijanmaru razgovarali smo s Goranom Bandovom, pravnikom, politologom i stručnjakom za diplomaciju i međunarodne odnose na Sveučilištu u Zagrebu. Bandov se intenzivno bavi pitanjem mira, koje ga je u nekoliko navrata odvelo i u Mijanmar, zemlju koja se počela intenzivnije otvarati demokratskim procesima zadnjih desetak godina. Za vrijeme postdoktorskog usavršavanja na sveučilištu Chulalongkorn u Tajlandu, profesor Bandov je proveo nekoliko istraživačkih tjedana i u Mijanmaru gdje je proučavao ulogu međunarodne zajednice u održavanju mira. Zbog toga smo mu se obratili kako bi nam dodatno pojasnio nova događanja u toj azijskoj zemlji krhke demokracije.
Što se događa u Myanmaru? Što je uzrok vojnog udara? Gdje se nalazi Aung San Suu Kyi? Tko je još uhićen?
Nakon godina prividnog mira i polaganog uvođenja demokratskih standarda, vojska je procijenila kako je nužna vojna intervencija. Prema Ustavu iz 2008. godine (članci 417 i 418) predsjednik može nakon konzultacija s Nacionalnim obrambenim i sigurnosnim vijećem proglasiti jednogodišnje izvanredno stanje, a zbog ugrožavanja jedinstva države, nacionalne solidarnosti ili suvereniteta. U ovom trenutku još nije potpuno jasno tko je potpisao izvanredno stanje – predsjednik države Win Myint (bliski suradnik državne vijećnice Aung San Suu Kyi) ili potpredsjednik Myint Swe, kojeg je imenovala vojska na tu dužnost, no upravo se potpredsjednik Myint Swe javno obratio javnosti i govorio o nužnosti implementacije članka 417. Ustava iz 2008. godine.
Vojska je službeno izjavila kako mora preuzeti kontrolu nad državom, zbog brojnih nepravilnosti izbornog procesa na parlamentarnim izborima koji su se održali u studenom 2020. godine, koji su značajno utjecali na krajnji rezultat i nadmoćnu pobjedu Nacionalne Lige za demokraciju (NLD) na čelu s državnom vijećnicom i vođom prodemokratskih snaga u zemlji Aung San Suu Kyi s potporom iznad 83% svih građana, koji su izašli na izbore.
Međunarodna zajednica je također kritizirala izborni proces. Ključni problem za međunarodnu zajednicu oko izbora je bio odnos Mijanmara prema narodu Rohingya, kojima je u velikom broju onemogućeno sudjelovanje u izborima, jer im nisu izdani novi mijanmarski dokumenti pa službeno za državu niti ne postoje. No, s druge strane nisu evidentirane značajnije neregularnosti, koje bi dovele pobjedu NLD u pitanje. Napose ne postoje javno dostupni dokazi koji bi ukazali kako je prodemokratska NLD ukrala glasove provojnoj Stranci savezne solidarnosti i razvoja (USDP).
Nekako se nameće zaključak kako su nepravilnosti u izbornom procesu samo izgovor, a da razlog za vojni udar treba tražiti u strahu vojske u gubitak (potpune) kontrole u državi i potencijalni gubitak nekih od niza političkih i ekonomskih privilegija u kojim uživa vojska. Uz to ne smije se zanemariti i pitanje ugroženog ponosa i ugleda vojske i njezinih zapovjednika u društvu, jer NLD nije uopće reagirao na vojno prozivanje zbog izbornih nepravilnosti, nego je nastavio s reformskim procesima izostavljajući vojne strukture iz razgovora.
U ovom trenutku još nije potpuno jasno za što bi konkretno mogla biti optužena državna vijećnica Aung San Suu Kyi koja se trenutno nalazi u kućnom pritvoru. Ipak, u medije se probila informacija kako postoji mogućnost da će službeno biti optužena zbog veleizdaje, a kao problematičnim se navodi i posjedovanje ilegalno pribavljenog talkie walkie uređaja, koji je pronađen u njezinom domu. U kućnom pritvoru se nalazi i predsjednik države Win Myint, kao i većina zastupnika i visokih dužnosnika Nacionalne lige za demokraciju.
Kako je uopće došlo do ovog s obzirom na to da je Mjanmar počeo svoj prijelaz prema demokraciji kad je dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi oslobođena iz kućnog pritvora a vojna hunta instalirana 1962. konačno ustupila dio vlasti? Kakav je bio odnos Aung San Suu Kyija s vojskom?
Čini se kako su komunikacijski kanali između dva tabora – s jedne strane Aung San Suu Kyi i NLD i s druge strane vojska i njezin zapovjednik Min Aung Hlaing već dugo neprohodni. Vojska osjeća kako polako gubi dosadašnje pozicije u društvu i to teško prihvaća. Izbori u studenom 2020. su jasno pokazali kako vojska i njezina politička opcija USDP uživaju sve manju potporu među građanima i da se vojsku sve manje prihvaća kao nezaobilaznog aktera, onog koji ima centralnu ulogu očuvanja Mijanmara, njegovog integriteta i jedinstva.
Odnos Aung San Suu Kyi s vojskom je vrlo kompleksan. Ona je kćer Bogyote Aung San, jednog od najznačajnijih revolucionera zemlje, oca nacije suvremenog Mijanmara, i začetnika vojnih snaga Mijanmara, koji je imao ključnu ulogu u oslobođenju Burme (Mijanmara) od kolonijalne britanske vlasti. Odrastanje u obitelji velikog vojnog vođe, definitivno je utjecala na odnos Aung San Suu Kyi prema vojnim strukturama, no značajno je utjecalo i na odnos vojske prema njoj.
Kao što je opće poznato, ona je zbog svojih progresivnih političkih ideja i javnog angažmana provela 15 godina u kućnom pritvoru od razdoblju od 21 godine između 1989. i 2010. s čime je postala jedna od najprominentnijih političkih zatvorenika na svijetu. No, kućni pritvor je nije utihnuo – čak dapače – ona je snažno nastavila borbu za politički drugačiji, demokratskiji i slobodniji Mijanmar. Istovremeno je bila čovjek dijaloga, tako da cijelo vrijeme održavala kontakt s vojnim strukturama pa i onda kad joj je i sam život bio od njih ugrožen, shvaćajući kako se mimo vojnih struktura promijene u zemlji jednostavno ne mogu provesti, nego je nužna i njihova podrška kako bi se Mijanmar uveo u neku novu demokratičniju fazu.
Mjanmar je zemlja u kojoj je po UN-u, genocid u tijeku. Za njega je dijelom, po nekima, odgovorna i Aung San Suu Kyi. Kakav će učinak ovaj vojni udar imati na manjine, uključujući Rohingye?
Međunarodna zajednica dosta zamjera Aung San Suu Kyi držanje i izjave za vrijeme najintenzivnijih progona naroda Rohingya iz Mijanmara. Prema podacima UN preko 700.000 Rohingya je bilo primorano napustiti Mijanmar, a preko 10.000 ih je ubijeno ili nestalo za vrijeme najintenzivnije krize u području savezne države Rakhine jedne od saveznih država Mijanmara. Rohingya su bježale prvenstveno u Bangladeš, a oni koji su ostajali gubili bi pravo na službene dokumente Mijanmara pa bi ih se proglašavalo strancima i samim tim ih se moglo jednostavnije protjerati iz države.
Mijanmaru i vojnoj hunti se i službeno sudi na Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu, gdje je Aung San Suu Kyi negirala počinjenje genocida vojne hunte nad Rogingya. Nakon tih izjava, ali i prije tog, dosta komentatora je postavljalo pitanje koja je zapravo prava uloga Aung San Suu Kyi u Mijanmaru – imali li ona stvarnu moć ili je samo prodemokratska lutka u rukama vojnih struktura.
Uloga manjinskih naroda u Mijanmaru je vrlo kompleksno pitanje. Službeno u Mijanmaru ima 135 etničkih grupa, a njih osam se smatra većim etničkim zajednicama predvođeni s Bamar zajednicom koja čini oko 68% svih Mijanmaraca. Vojska je često svoj položaj moći učvršćivala upravo intenzivnijim pritiskom na manjinske zajednice. Budemo još vidjeli kako će se situacija razvijati nakon ovog vojnog udara, no neupitno je kako se manjinske zajednice nalaze u posebno osjetljivom položaju, posebice pripadnici naroda Rohingya.
Kakva je bila međunarodna reakcija? Što međunarodna zajednica uopće može napraviti? Kakva je pozicija Kine prema Mjanmaru?
Najznačajnije prodemokratske snage globalne zajednice na čelu s UN, SAD, EU, UK, Japanom i Australijom su reagirale doslovno prvih sati od vojnog udara osuđujući ga i sa zahtjevom da se oslobode iz kućnog pritvora svi prodemokratski čelnici na čelu s državnom vijećnicom Aung San Suu Kyi i predsjednikom države Win Myint. To su inače zemlje iz kojih u Mijanmar stiže najviše humanitarnih pomoći, ali i stranih investicija, tako da je njihova uloga neupitno bitna za ekonomiju Mijanmara.
S druge strane, zemlje susjedi Mijanmara – Kina, Tajland i Laos primili su na znanje događanje u Mijnmaru i prate ga s pozornošću, očigledno bez dodatne želje za intervencijom u unutarnje odnose Mijanmara. Pri tom je neupitno odnos Kine i Mijanmara za globalne prilike najznačajniji. Primjerice, kineska državna agencija Xinhue navodi kako je došlo do značajnih izmjena u vladi Mijanmara ne ulazeći dublje kako je došlo do tih izmjena. Kina se postavlja kao zaštitnik bratskog naroda, kako su se međusobno oslovljavali tijekom zadnjeg sastanka vrhovni zapovjednik vojske Min Aung Hlang i kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. Što će međunarodni pritisak jačati, to će uloga Kine biti značajnija i vojne strukture Mijanmara će više biti ovisne o njoj.
Treba li očekivati prosvjede? Što će se sada događati u Mjanmaru? Hoće li vojna hunta nastaviti s pritiscima dok se ne odabere vlast koja njima odgovara ili će pod pritiskom međunarodne zajednice nastaviti svoju tranziciju prema demokraciji?
Mediji, internet i telekomunikacija su izvan redovnih funkcija. Mediji konstantno objavljuju vojne vijesti i puštaju vojne pjesme u kojima se slavi uloga vojske. Facebook, Twitter i Instagram su službeno blokirani u državi. Internet veze su slabe, no ipak funkcioniraju, tako da se može probiti informativna blokada koju je vojna struktura željela nametnuti. Mirni prosvjedi se događaju zadnjih dana doslovno od prvih saznanja da je došlo do vojnog udara.
Građani stvaraju snažnu buku iz svojih domova te na taj način šalju jasnu poruku neslaganja s vojnim udarom. Uz to, mirne prosvjede provode i profesori i studenti mijanmarskih sveučilišta ispred svojih sveučilišnih zgrada zahtijevajući puštanje prodemokratskih vođa na slobodu, prestanak vojnog izvanrednog stanja i vraćanje demokracije. Za sada se ne očekuju neke druge vrste probune, koje bi zasigurno izazvale i ozbiljniju reakciju vojnih struktura te dodatno eskalirale stanje u državi.
Vojska u Mijanmaru mora biti dio rješenja, a ne dio problema. Ta se paradigma mora ponovo dovesti u okvire, na kojima je i započela demokratska tranzicija zemlje, dok se i sama vojska ne dovede u okvire i ulogu, koju vojne strukture imaju u demokratskim državama. U tom tranziciji će zasigurno biti i gubitnika, no to je jedini ispravni put ako se želi dobro zemlji i njezinim građanima. Put Mijanmara prema demokraciji je prilično čvrsto utaban i nije za očekivati kako će građani jednostavno popustiti pod vojnim pritiskom, predati svoju slobodu bez borbe. Ipak je Mijanmar 2021. godine značajno drugačije društvo nego je bilo prije dvadeset godina – značajno slobodnije, demokratskije – bitno je da to što prije shvati i vojska.
