Ako je postojao strah kao iskustvo i doživljaj koji se javlja uslijed fizičke ili psihičke prijetnje, strah vezan za pandemiju koronavirusa, sada je taj strah poprimio drugačija obilježja.
Kod nekih je nestao, a kod nekih se pojačao. On je potom postao nešto očekivano. Hrvatski psiholog Ivan Furlan smatra da je strah mehanizam koji nas čuva da smrt ne doživimo prije nego za to dođe vrijeme.
Smrt i užasi iz Italije prošle godine gdje su preminule ljude prevozili u kamionima pa sve do mjera i restrikcija u kojima još uvijek živimo, od početnog straha stvorile su određeni bunt kod ljudi. Ne radi se više ovdje o određenim fragmentima bijesa i odbijanja ‘suradnje’ već o otvorenom ratu između dvije strane. Ona politička strana, zauzela je jasnu poziciju te kod većine političara koji govore protiv ovakvih ucjena i mjera – ipak primjećujemo narativ da je cijepljenje potrebno, ali samo po slobodnom izboru.
No, kako smo došli do ovakvog stanja?
‘Tekući’ strahovi
Poljski sociolog Zygmunt Bauman u svojoj poznatoj teoriji o tzv. postmodernom fluidnom društvu, navodi kako su, uz međuljudske ‘tekuće odnose’ i ‘tekuću ljubav’, i strahovi u današnjem postmodernom globaliziranome svijetu ‘tekući’, te kako ti isti strahovi, koji imaju uzrok u egzistencijalnoj nesigurnosti, neravnoteži, prožimaju život, prodiru u svaki kutak tijela i uma te redefiniraju proces egzistencije kao igre bez prekida i bez kraja.
Ovdje bih dodao da osim ove kako je navodi Bauman – fluidnosti – postoje i logičke nedosljednosti koje su toliko velike da čak i ako nova spoznaja ima znanstvenu podlogu – ona biva diskriminirana zbog prethodnih nedosljednosti. Strah koji je definitivno postojao kod ljudi gradirano je nestajao kao i pluralizam misli danas u svijetu.
Egzistencijalni strah i neuroza straha koju nam objašnjava Viktor Frankl, latentno se održava u današnjem društvu. Frankl te uzroke – strah iz očekivanja – objašnjava ovako: Mladić koji pati od eritrofobije (strah crvenjenja u društvu), jednog zimskog dana ulazi u toplu kavanu. Fiziološka pojava je crvenilo na licu, što je normalno, ali bez obzira na to jedan drugi mladić je dotičnog mladića zadirkivao zbog toga i ismijavao pred cijelim društvom u kavani. Tada se kod mladića stvorila, kako to Frankl naziva, blago vegetativno-neurotska dispozicija. Odnosno, mladić razvija neurozu i strah iz očekivanja. Idući put, kod takve situacije, kada i nema razloga za fiziološko crvenjenje lica, mladićevo lice poprima crvenu boju jer strah stvara simptom (crvenilo), a simptom opet pospješuje strah.
Strah iz očekivanja
Ova kratka prispodoba iz Franklova djela ‘Liječnik i duša. Temelj logoterapije i egzistencijalne analize’ može ukazati na određeni naučeni strah kod ljudi. Možda bolje rečeno, pokušaj uvođenja straha iz očekivanja. Imamo nepoznanicu C (Covid) koja perpetuira zadnje dvije godine u svijetu i koja nama ljudima, nepoznanica B (nepoznanica smo – da budem ciničan – jer je nepoznato kako će koji čovjek na vijesti i događaje reagirati) ‘osigurava’ strah iz očekivanja, a sve preko nepoznanice A (mediji, vlast, centri moći).
U tom – doslovno vrtlogu – stvari su se počele mijenjati jer sada je očekivani strah zamijenio očekivani rezultat. Očekivani rezultat u ovom kontekstu bi bila pobjeda nad koronom pomoću cijepljenja.
Ipak, da bi taj vrtlog bio vjerodostojan – događa se da ni cjepiva nisu u potpunosti djelotvorna – pa očekivani rezultat mijenja ponovno očekivani strah. Ovaj očekivani strah dodatno se pojačava općenitom neurozom koju stvaraju mediji, konstantnim morbidnim vijestima kao i pojavama novih sojeva virusa skoro svaki mjesec.
U ovom scenariju s mladićem koji se crveni imamo dva ishoda. Ili će isti totalno poludjeti i načiniti si trajno loše. Ili će se pobuniti protiv takvoga stanja.
Treba za kraj reći da je svjesna masa ljudi opasna i moćna pojava.
