EDUKACIJSKI REHABILITATORI – KLJUČ INKLUZIJE Velikom broju građana nije dostupna edukacijsko-rehabilitacijska podrška

Foto: Facebook

Edukacijski rehabilitatori pokrenuli su Inicijativu edukacijski rehabilitatori – ključ inkluzije povodom Nacionalnog dana edukacijskih rehabilitatora, 3. ožujka. Žele širu javnost upoznati sa svojim radom i važnom ulogom koju imaju radu s djecom s teškoćama i osobama s invaliditetom. 

“Inicijativa dolazi kao ideja kolegica koje rade u različitim sustavima kao što je vrtić, škola, sustav socijalne skrbi, zdravstvo, privatni sektor”, objašnjava nam edukacijska rehabilitatorica Mara Modrić, koja je se nekoliko kolegica pokrenula ovu Inicijativu.

Ističe da će putem društvenih mreža i medija te direktnim obraćanjima pokušati utjecati na donositelje ključnih odluka i učiniti edukacijsko-rehabilitacijsku podršku što dostupnijom.


Pod pojmom inkluzija podrazumijeva se uključivanje u odgojno-obrazovni sustav, ali i u širem smislu, u društvenu zajednicu. Edukacijski rehabilitatori su ključ tog uključivanja, ključ inkluzije, dodaje.

Mala dostupnost edukacijsko-rehabilitacijske podrške 

Velikom broju građana nije dostupna edukacijsko-rehabilitacijska podrška u njihovom mjestu stanovanja, a neki je ne mogu ostvariti niti na području cijele županije u kojoj žive. Takav oblik podrške teško može nadomjestiti neka druga profesija.

Razlog tome je, kako naglašava, to što su čelni ljudi nedovoljno upoznati sa specifičnim kompetencijama koje ih značajno razlikuju od drugih srodnih struka. Uz to su i deficitarna profesija, a broj djece s teškoćama i broj osoba s invaliditetom iz godine u godinu raste.

Neki od problema s kojima se susreću su, kako govori, neprepoznatljivost profesije, stigma bivšeg nazivlja (defektolozi) koje je i dalje uvriježeno, specifični izazovi vezani uz pojedini sustav u kojem rade, važeći propisi vezani uz rani i predškolski odgoj i obrazovanje ne obvezuju osnivače na zapošljavanje edukacijskog rehabilitatora u svakom vrtiću već to ovisi o ukupnom broju djece te edukacijski rehabilitatori nemaju status zdravstvenog djelatnika.

Ovi problemi utječu i na djecu s teškoćama te osobe s invaliditetom jer ne mogu dobiti odgovarajuću edukacijsko-rehabilitacijsku podršku.

“Roditeljima djece rane i predškolske dobi najveći problem predstavlja neodostupnost usluge rane intervencije. Pravovremenom edukacijsko-rehebilitacijskom podrškom pozitivno utječemo na daljnji razvoj djeteta i sprječavamo razvoj dodatnih teškoća. Djeca školske dobi često se susreću s neprihvaćanjem od strane vršnjaka pa je potrebna senzibilizacija u kojoj ključnu ulogu imaju edukacijski rehabilitatori”, poručuje.

Dalje navodi kako osobe s invaliditetom nemaju veliku mogućnost zapošljavanja, obrazuju se za zanimanja koja na tržištu rada nisu konkurentna. Paradoks je i činjenica da radna sposobnost onemogućuje ostvarivanje nekih prava iz sustava socijalne skrbi.

“Najveći problem predstavlja nedostatak edukacijsko-rehabilitacijske podrške i usluge u mjestu stanovanja. Samim time izostaje inkluzija u pravom smislu te riječi”, naglašava.

Tko su i što rade

Riječ je o mladoj profesiji koja postoji od 1962. godine kada je osnovana visoka škola za defektologiju pa su edukacijski rehabilitatori nepopularno ‘bivši defektolozi’. Taj uvriježeni naziv nikome nije drag, ni njima ni populaciji kojom se bave.

Zvanje magistra edukacijske rehabilitacije danas stječu na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu gdje dobivaju kompetencije koje ih značajno razlikuje od drugih srodnih struka.

Najjednostavnije rečeno, edukacijski rehabilitatori bave se djecom s teškoćama i njihovim obiteljima te s osobama s invaliditetom.

“Obično se ljudi s ovim zanimanjem prvi put susretnu kada ih neki drugi stručnjak iz zdravstvene ili odgojno-obrazovne djelatnosti, uputi u potrebu uključivanja djeteta u rad edukacijskog-rehabilitatora. To najčešće znači da su kod djeteta primijećena odstupanja u razvoju i da treba provoditi odgovarajuće postupke i programe kako bi pozitivno utjecali na daljnji razvoj, dodatno ga poticali i spriječili nastajanje dodatnih teškoća”, govori Modrić.

Pogrešne asocijacije

Dodaje kako su osposobljeni provoditi različite edukacijsko-rehabilitacijske postupke s djecom i odraslima s različitim vrstama i stupnjem teškoća ili invaliditeta kao što je oštećenje vida, teškoće učenja, deficit pažnje i hiperaktivnost, intelektualne teškoće, poremećaj iz spektra autizma, višestruke teškoće, motorički poremećaji, kronične bolesti,…

Naglašava da se ne bave rehabilitacijom u smislu fizikalne terapije i ‘davanja struje’, kao ni rehabilitacijom u smislu odvikavanja od alkohola ili droge. “No, to su najčešće asocijacije kad se čuje pojam rehabilitacija”.

Mogu raditi u svim sustavima

Edukacijski rehabilitatori osposobljeni su za rad u svim sustavima. U odgoju i obrazovanju od vrtića do srednjih škola, po redovitim i posebnim programima. U sustavu socijalne skrbi, u udrugama koje su namijenjene podršci djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom, privatnim kabinetima ili zdravstvu.

“Na žalost, edukacijskih rehabilitatora koji rade u zdravstvu je vrlo malo, a ni svaki vrtić ili škola isto tako nema zaposlenog stručnjaka ovog profila”, upozorava.


Komentari