Dok je elita žderala u Klubu, jedna je bakica uhićena zbog krađe voća

U veljači ove godine Hrvatskom je prostrujala vijest o opasnoj kriminalki iz Bjelovara. Naoružana praznim želucom, opasna 71-godišnjakinja izvela je spektakularnu krađu u jednom trgovačkom centru.

U svom zločinačkom pohodu ova drska starica dovela je trgovački lanac na rub propasti svojom krađom, a Hrvatsku okupanu svakodnevnim moralom okaljala pred očima svijeta. Na sreću, sustigla ju je ruka pravde i iz otrovnih njedara izvukla joj dvije jabuke, nekoliko banana, jogurt i kruh. Zbog velike vrijednosti od čak 20 kuna, alarmirane su snage reda, Državno odvjetništvo, Sud i sav potreban aparat koji je ovoj bestidnici pokazao gdje joj je mjesto.

Ni nepuna dva mjeseca nakon ovog sramnog događaja, u jednom skromnom Klubu skupila se ekipa unutarnjeg stanja poput Isusovih apostola, neporočni, etikom utegnuti društveni odličnici. Sve junak do junaka. U tom Klubu jeli su se ostaci hrane koji bi u protivnom bili bačeni u neki kontejner iz kojega ih nema tko pobrati jer je opće poznata činjenica da u Hrvatskoj penzioneri ne kopaju po kontejnerima.

Jela se oborita riba koja je ulovljena sasvim slučajno, jer bi sigurno bila puštena natrag u more po dobrom starom običaju kojeg se drže ovi sljedbenici sv. Franje. Poznato je da se u Klubu uvijek jela samo posna hrana, crni kruh eventualno namazan humusom.



U Klub su zalazile i djevojke ogrezle u bludu i nemoralu te su im na licu mjesta puštani zadnji krici talijanske religijske kinematografije ne bi li one, poput njihovih duhovnih trenera iz Kluba, dohvatile komadić Raja i čvrsto odlučile da neće više griješiti. U Klub su dolazili i ministri, ti prvaci moralne teologije u Hrvata koji su sebi u zadatak dali poučiti ostatak ekipe kako se pravilno ispunjavaju imovinske kartice, jer oni ipak primaju skromne plaćice iz prepunog Državnog proračuna pa je red da javnost zna sve o njihovoj imovini.

I na koncu, Klub je bio blagoslovljen prisustvom kršćanskih poduzetnika koji su svoj altruizam temeljili na dobrohotnim dogovorima sa šefovima javnih tvrtki kako višak profita podijeliti s onima koji nemaju. Šefovi javnih poduzeća od tih viškova kupovali su stanove u koje su, bez ikakve naknade, smještali siromašne studente i samohrane majke s djecom.

Nažalost, u današnjoj Hrvatskoj najbolji lijek za ludilo u kojemu živimo jest ironija. U zemlji u kojoj se gladne starice progoni poput bijesnih pasa, djeluje opskurna družinica i nakupina ljudske nesreće koja u sitnim satima ždere, loče i spolno opći na naš račun. Nikada nećemo saznati koliko se kokaina tamo pošmrkalo, ribe požderalo i stranih pića polokalo. Jer to nije niti bitno.

Bitno je da nas vode ljudi koji se skupljaju poput štakora u interesno-koruptivnoj prčvarnici ne plaćajući čak ni vodu, raspredajući o našim sudbinama u vrijeme kada je sve stalo i kada njihova pravila uništavaju egzistenciju poštenih poduzetnika i njihovih radnika, dugoročno tjerajući tisuće da se isele ili kopaju po kontejnerima. Dok bi u normalnim demokracijama cijelo to društvo bilo rastjerano s javnih funkcija u roku jednog dana, naši “uglednici” pred kamerama još glume žrtve i daju stupidna pojašnjenja kao da su svojim prisustvom u klubu svima nama povećali plaće i osigurali mir u svijetu.

A na koncu napravili su upravo suprotno. Takvim postupcima još su nas više udaljili od pravednog društva koje brine za one najranjivije, drži kao kap vode na dlanu kreativce koji stvaraju radna mjesta, skrbi o javnim službama koje se bore za život svakog građanina ove zemlje. Ne, oni brinu za svoje guzice, skrbe o svojim postotcima, a kao kap vode na dlanu drže koruptivni sustav koji im omogućuje jahanje izmučenog konja – svih nas.

Krađa je neprihvatljiva, ali starica s početka priče bit će prokazana kao kriminalac jer je ukrala zato što je gladna. A gladna je zbog činjenice što gospoda u klubovima našim novcem kupuju luksuzne stanove i raskošna grobna mjesta. Ironično, staričinih 20 kn u očima pravosudnog sustava vrijedi puno više od pustih milijuna pokradenih po raznim kružocima. Žalosno, ta gladna starica barem je represivnom aparatu postala važna. O čemu naši “junaci” iz Kluba mogu samo sanjati, piše Tomislav Stipić za Danica.hr. 

Komentari