Na parlamentarnim izborima u Srbiji Srpska napredna stranka (SNS) Aleksandra Vučića osvojila je gotovo 62 posto glasova. Rezultat je to koji zvuči pomalo sjevernokorejski, no zapravo je očekivan, piše geopolitički analitičar Davor Dijanović za Otvoreno.
Uz SNS u Skupštinu je ušla Socijalistička partija Srbije (SPS) Ivice Dačića. Dačić je šef diplomacije u Vučićevoj vladi (dakako, formalno Vučić je predsjednik države, ali stvarno kontrolira i srbijansku vladu) i već oko šest-sedam godina ovaj “Mali Sloba“, bivši Miloševićev šegrt, služi kao prikrpa bivšega Šešeljevog kapitalca Vučića.
Kad već govorimo o Šešelju, treba spomenuti da njegovi radikali nisu prešli izborni prag i očito odlaze u ropotarnicu povijesti. Prag je još prešao Srpski patriotski savez (SPAS) bivšega vaterpolista Aleksandra Šapića, koji trenutno obavlja funkciju gradonačelnika Novoga Beograda. U Skupštini će sudjelovati i nekoliko predstavnika manjinaca.
Treba istaknuti da je dobar dio opozicije bojkotirao izbore, a oni koji su sudjelovali na izborima nisu prešli izborni prag. Opozicija Vučića optužuje za autoritarno vladanje, cenzuru i kontrolu medija te klijentelistički sustav vladanja.
Odluka o bojkotu izbora, mišljenja sam, posve je promašena, no u neku je ruku opozicijskim političarima došla kao opravdanje za loš rezultat koji bi i onako ostvarili. Ovim činom srpski “opozicionari“, inače ne pretjerano sposobni, potpuno su se lišili političkog utjecaja, ali i pristupa medijima. Izvanparlamentarne političke opcije nikada ne mogu imati jednak pristup medijima kao parlamentarne. Čak i tamo gdje se kontroliraju mediji kao u Srbiji parlamentarne zastupnike opozicije ne može se potpuno ušutkati. Samooduzimanjem “mikrofona“ opozicijski političari dodatno će smanjiti svoj politički utjecaj i ojačati Vučića.
Optužbe kako je izlaznost na izborima mala (42 %), najmanja od 2000. godine, ne brinu puno Vučića. Vučić je dobio 2 milijuna glasova od 3,3 koliko je izišlo na glasovanje i to će mu, s praktički dvotrećinskom vlasti u Skupštini, osigurati neprijepornu vlast iduće četiri godine.
Aleksandar Vučić je vješt spin-majstor, ali i vele-majstor političkog kadroviranja i podmićivanja. SNS ima oko 700.000 članova što predstavlja klijentelističku mašinerija kakva nije do sada viđena čak ni na brdovitome Balkanu. Srbi su u razdoblju svoje moderne povijesti uvijek težili za velikim vođom, voždom, pa je psihološki objašnjiva tolika potpora Aleksandru Vučiću. A posebno takve tendencije jačaju u kriznim razdobljima.
Ono što Vučiću ide na ruku današnje je postupanje bruxelleskih i općenito zapadnih birokrata. Umjesto nekadašnje ideologije “ljudskih prava“, danas se na područje tzv. Zapadnog Balkana primjenjuje koncept tzv. stabilokracije gdje se autoritarnim političarima tipa Vučić ili Đukanović tolerira “i-liberalno“ postupanje (Vučić je predsjednik države i predsjednik stranke što nije inače baš praksa u današnjem liberalnom katekizmu, a tu je i kontroliranje medija i obračuni s opozicijom) u zamjenu za političku stabilnost i izvršavanje određenih zahtjeva. Drugim riječima, Vučić će kadrovirati, podmićivati i zbrinjavati sebe i svoju svojtu dok će to tolerirati zapadna politika. Iako Vučić održava dobre odnose i s Rusijim i Kinom zapadni političari ga toleriraju zbog geopolitičke važnosti Srbije.
Jednom kad u zapadnim centrima moći zaključe da je Vučić odradio “svoju dionicu“, upravo će ga ti isti centri moći politički dekapitirati. Kako god, bit će fenomenološki zanimljivo pratiti Vučićev pad. Bit će to triler zanimljivi i od Sanaderovoga.
