U Republici Hrvatskoj prema popisu iz 2011. godine žive 22 nacionalne manjine s ukupnim brojem od 328.738 pripadnika i to: Albanaca 17.513, Austrijanaca 297, Bošnjaka 31.479, Bugara 350, Crnogoraca 4.517, Čeha 9.641, Mađara 14.048, Makedonaca 4.138, Nijemaca 2.965, Poljaka 672, Roma 16.975, Rumunja 435, Rusa 1.279, Rusina 1936, Slovaka, 4.753, Slovenaca 10.517, Srba 186.633, Talijana 17.807, Turaka 367, Ukrajinaca 1.878, Vlaha 29 i Židova 509.
I svim nabrojanim manjinama je u Lijepoj našoj dobro, samo dijelu jedne jedine – i to srpske – nikad ništa ne paše. Taj se dio srpske manjine osjeća kronično “ugroženo” i “uskraćeno” i tu pomoći nema. Oni bi se jednako ponašali i jednako bi postupali da im svi mi drugi (uključujući i većinski hrvatski narod) prepustimo kompletnu vlast u državi – onako kako je to bilo u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije ili komunističke SFRJ.
Sjećamo se kako su krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, Srbi koji nisu htjeli prihvatiti hrvatsku državu “najugroženiji” bili upravo u krajevima u kojima su vladali od 1918. godine, a u kontinuitetu od 1945. nadalje. Bili su toliko “ugroženi”, “obespravljeni” i “ojađeni” da su već od 28. veljače 1989. godine (uz pomoć ratnog zločinca Vojislava Šešelja i drugih ekstremista iz Srbije) započeli sa svojim četničkim mitinzima, a od ljeta 1990. godine se naoružavali, rušili balvane, zakrčivali ceste, pruge, mostove, nadvožnjake, blokirali sela s hrvatskom većinom, a nešto kasnije krenuli u razbojničke zločinačke prepade na civile, redarstvenike, novinare i sve druge koji nisu pripadali njihovom čoporu, podmuklo iz zasjeda, s jedinom nakanom izazivanja krvoprolića i rata.
Potom su od ranog proljeća 1991. godine od Pakraca i Plitvica do Borova Sela zaredali napadi i masakri nad hrvatskim redarstvenicima, a već u lipnju i operacija oružanog osvajanja policijske postaje u Glini koju je predvodio ratni zločinac Dragan Vasiljković. I sve to pod krinkom “ugroženosti” i uz pomoć jedne od krunskih laži kako su Srbi u Hrvatskoj “izbačeni iz novog hrvatskog Ustava” (iako su među 8 poimence spomenutih manjina bili navedeni kao prvi u nizu u Božićnom ustavu iz prosinca 1990.).
Slijedi otvorena agresija Srbije, “JNA”, njezinih rezervista, četnika, dobrovoljaca i “teritorijalaca” na Hrvatsku (3. srpnja 1991. godine) u kojoj se strategijom spaljene zemlje i istrebljenjem svega što nije srpsko nastojala stvoriti “Velika Srbija” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, u čemu aktivno sudjeluje i većina Srba koji su živjeli na prostorima tadašnje nelegalne terorističke tvorevine “SAO Krajine” (u kojoj je živjelo tek nešto preko polovice od ukupnog broja srpske manjine u Hrvatskoj).
U sljedeće 4 godine, taj militantni dio srpske manjine (koja čini tek oko 5-6% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske) s osloncem na “JNA” te sunarodnjake iz Srbije i BiH, razara, ruši, pali, pljačka, siluje, progoni i čini masovne zločine s namjerom etničkog čišćenja i uklanjanja s tih područja ne samo Hrvata, nego i svih drugih koji ne pristaju uz njih.
Srpski terorizam očituje se u tako drastičnoj formi da je svijet ostao u čudu, jer u civiliziranim zemljama ljudi nisu mogli shvatiti kako netko na kraju XX. stoljeća može s toliko brutalnosti i bestijalnosti uništavati gradove i sela, otvarati konc-logore i mučiti ljude, ubijati civile i protjerati na milijune ljudi iz njihovih domova.
Srpski teroristi su uz sve to, kroz cijelo vrijeme rata, zaključno s 3. kolovoza 1995. godine, drsko, arogantno i s porugom odbacivali sve mirovne planove i tvrdoglavo ustrajavali na svojoj osvajačkoj koncepciji, a kad su Hrvatska vojska o policija poduzeli operacije oslobađanja okupiranih područja, uslijedila je kuknjava o “genocidu” i “etničkom čišćenju”.
Na tim tezama, Borise Miloševiću, ustrajavate i danas vi koji ste okupljeni u SNV i SDSS i pod dirigentskom palicom tvoga političkog mentora i gurua Milorada Pupovca radi vlastitih političkih probitaka dijelite građane u Republici Hrvatskoj, unosite nemir u ovo društvo i uvijek iznova izmišljate neku srpsku “ugroženost” – što više nije ni smiješno, nego upravo tragikomično.
Prije dva dana dao si intervju u kojem među ostalim kažeš:
“Atmosfera nije dobra i to promijeniti bit će najveći izazov. To samo pokazuje koliko je srpska zajednica u Hrvatskoj opterećena i stigmatizirana. Ratno nasljeđe opterećuje, ali jasno treba govoriti da su za zločine odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao planeri. Kolektivizacija krivice, osim što je nepravedna, i sjeme je zla. Srbi u Hrvatskoj dobro su svjesni svih tih elemenata. Ne tako davno objavljen je rad u kojem je na znanstven i jasan način objašnjeno kako se Srbi u udžbenicima povijesti prikazuju negativno i to je sad prevladavajući narativ koji će se teško promijeniti. Djeca se odgajaju s negativnim predrasudama i to je ono što prvo moramo mijenjati.”
Nitko vas Srbe, Borise Miloševiću ne stigmatizira, nego vi kao politički predstavnici jedne šačice srpske manjine izokrećete istinu o prošlosti, skačete na stražnje noge ako se bilo gdje podigne optužnica za ratni zločin i uporno ustrajavate na tezama o “građanskom ratu”, vlastitoj “nedužnosti” i “krivnji Tuđmana i HDZ-a” za ratne sukobe. Kolektivizaciju krivnje namećete sami, jer se ne želite distancirati od onih koji su činili zlo i to osuditi.
Kad se jednog dana sretnete s istinom i prihvatite je, atmosfera u Hrvatskoj će biti još bolja nego je sad – a u odnosu na vašu matičnu zemlju (Srbiju), mi smo zemlja obećana u svakom, pa i u tom pogledu. Naše Hrvate koji žive tamo neću ni spominjati. Oni sanjaju o jednom jedinom zastupniku u parlamentu, a sudjelovanje u vlasti za njih je znanstvena fantastika.
Što se udžbenika tiče, znaš li Borise Miloševiću da djeca u srpskim školama i razredima po srpskom programu (u Srbiji, u “Republici Srpskoj” i ovdje u Hrvatskoj) još uvijek uče kako su na prostoru bivše SFRJ “rat izazvali Vatikan, Katolička crkva, Hrvati i muslimani”, dok se “srpska manjina koja je bila ugrožena bila prinuđena braniti od istrebljenja”.
Sljedeći put ću ti citirati izvore vezano za tu tematiku. I to one iz tvoje matične zemlje.
Hrvati nisu popili vlastitu pamet niti zaboravili sve ono što se događalo i ti ćeš se Borise Miloševiću, kao i svi drugi pripadnici tvoga naroda s istinom morati susretati sve dok NE PRIHVATITE ČINJENICE.
To je sve.
Ne možete vi bajkama o Jasenovcu i tim lažnim mitom pokriti sva nedjela i zločine koji su se činili krajem 90-ih godina u ime srpstva i pravoslavlja, niti bilo koga impresionirati svojim nebulozama o “ugroženosti” koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću.
O Miloradu Pupovcu, njegovom Srpskom demokratskom forumu (SDF), SNV-u, SDSS-u i vašim huškačkim ‘Novostima’ drugom prigodom, jer previše je to materijala za jednu običnu kolumnu.
I na kraju poruka:
Vi iz SDSS-a niste ničiji predstavnici, jer vas bira 10-15% od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj i vaš izborni “legitimitet” proistječe iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a ne iz volje birača i to što ste danas u Vladi, nonsens je u europskim razmjerima i tu okolnost možete zahvaliti samo onima koji vas iz svojih uskih stranačkih interesa i razloga pukog održanja na vlasti postavljaju na te pozicije.
Onog dana, kad oni koji danas biraju SDSS shvate kako je Hrvatska njihova domovina i da nije normalno u njoj živjeti, odgajati djecu i graditi budućnost i u isto vrijeme moliti Boga da u Srbiji padne kiša a ovdje zavlada suša, tada će u Hrvatskoj biti dobro i nestat će svake srpske “ugroženosti” i “uskraćenosti”. I atmosfera će biti super.
I tako ti Boga, ako u njega vjeruješ, ne spominji Vukovar. Nemaš na to pravo sve dok i ti i tvoji mentori ne priznate istinu i ne prihvatite činjenice. Taj Vukovar svoje rane nije zacijelio i tamo je suviše onih koji još uvijek traže kosti svojih najbližih. I s tim se stvarima nema smisla igrati.
To je to, moj Borise Miloševiću.
Ostaj mi dobro i zdravo. I znaj, kao ratni veteran, spreman sam te u svako doba i na svakom mjestu braniti bude li te bilo tko napao, pa bilo to i kriškom limuna (kao onomad). Samo se javi.
