Predsjednik zagrebačkog SDP-a Gordan Maras poručio je u nedjelju da je SDP spreman za dogovor sa strankama centra i ljevice u Zagrebu za predstojeće lokalne izbore u svibnju 2021.
Iako je u samom početku nagađanja tko bi mogao biti kandidat ujedinjene ljevice na lokalnim izborima u Zagrebu odbijao svaku pomisao kako bi to mogao biti netko izvan SDP-a, Maras je izgleda pod pritiskom članstva, lijevih medija i komentatora popustio te odnedavno u javnim nastupima pomirljivo prihvaća ideju da to možda bude i čelnik zeleno-lijeve koalicije MOŽEMO! Tomislav Tomašević.
Maras se čak odrekao i podrške bivšeg predsjednika SDP-a Davora Bernardića, nazvavši je bizarnom, a koji je u intervjuu za dnevni list usporedivši Marasa i Tomaševića i rekao kako ne vidi razliku između jednog i drugog te dodao kako Maras bar ima određeno iskustvo u vođenju i organiziranju. Iako podrška Davora Bernardića široj javnosti i ne znači previše, u unutarstranačkim ‘igrama prijestolja’ ona je, da ju je Maras prihvatio, mogla biti onaj jezičak na vagi koji je mogao prevagnuti da predsjednik zagrebačke organizacije bude taj koji donosi odluke o kandidatima za lokalne izbore u Zagrebu, a ne Iblerov trg kao što se SDP-u događa od odlaska Milana Bandića iz Partije.
Dok lijevi buržuju pregovaraju, Milan ‘dela’
I dok se ljevica dogovora o kandidatima, programu, mogućim foteljama i diobi plijena, jer nažalost ni ljevica, koliko god se takvom htjela prikazati, nije imuna na bolesno promatranje pobjede na izborima na pobjedu kao u nekakvom feudalnom ratu nad lenom kojeg sad treba ‘pošteno’ podijeliti među ‘našima i vašima’, Milan Bandić snažno ‘dela’ ondje gdje se izbori i dobivaju. Na terenu.
Ne ulazeći u to da Bandić ide po sedmi uzastopni mandat opterećen s još više optužnica, mogućih optužnica, navodnih kaznenih djela, malverzacija s novcem poreznih obveznika, ‘dilanjem’ grobnih mjesta u Aleji velikana, namještanjem prodajnih kućica…nema dovoljno mjesta za napisati s kojim sve martifetlucima Bandić na ove izbore ne izlazi, činjenica je da ga je nesposobnost ljevice, HDZ-a, SDP-a i drugih gurnula iz političke hibernacije i dubokog političkog zimskog sna u novo političko proljeće.
Od premijere ‘Kumeka’, ‘neumorni’ gradonačelnik Zagreba svakim danom grabi sve veću i veću površinu terena i javnog prostora dok se zagrebačka ljevica dogovara. A ta tromost, višak nezasluženog ega i arogancije, neefikasnost i sitna crveno-buržujska podbadanja i ovog bi puta mogla omogućiti Bandiću pobjedu. Ne tako glatku, ali svejedno pobjedu. Tom treba i dodati sljedeće: ljevica je u Zagrebu pobjeđivala jedino i samo onda kad ju je na izborima predvodio Milan Bandić.
A kako bi i moglo biti drugačije, kad je do pojave Bandića ljevicu predvodila ekipa koja je lijeva samo u svom narativu kojeg poslužuju na plenumima Filozofskog fakulteta ili sitnim skrivenim događanjima na koja dolaze jedni te isti ljudi koji su izuzev govornika i nekolicine organizatora bolje dane vidjeli 1968. godine.
Milan pobjeđuje jer je politički original
Za razliku od crvene elite, sitne malograđanštine i buržoazije, Milan Bandić pobjeđuje ne samo zato što iza sebe ima ekipu i vojničku organizaciju. On pobjeđuje jer je politički originalan. Bandić je prvi antiestablišmentski političar u RH. Političar koji se ne srami otići u Kozari bok ili koji god dio Zagreba i njegove okolice, šetati u blatu, družiti se s Romima, potrošenima, ‘obićnim malim ćovijekom’.
Bandiću ništa ne smrdi, svaki čovjek je birač ili to nije, njemu je svejedno. On je došao poslati svoju poruku, s nekim će popričati lijepo, obećati dobiti pohvale s drugima će se posvađati. Kod njega već znate što je. I dok se Tomašević i ekipa oko Možemo busa u prsi svojom pripadnošću novoj ljevici, što god im to značilo ili pravednošću, Bandić, kakav god jest, tu ljevicu i pravednost, barem u očima malog čovjeka, koji živi u uvjetima bez asfalta, kanalizacije i druge popratne komunalne infrastrukture, vrtića ili škola, isporučuje.
Nekad je to odmah. Nekad je isti dan nešto asfaltirano, porpavljeno i napravljeno, a nekad taman kad on može doći na otvaranje da se vidi da je Bandić to napravio. I dok Tomašević i Maras na Iblerovom trgu dogovaraju, pregovaraju, broje, prebrojavaju, naručuju stvarne i lažne ankete, Bandić i njegova ekipa delaju. Običnog čovjeka, nažalost, nije briga odakle novac za asfalt i vrtić dolazi. On ne haje za solarne ploče, vjetrenjače i novu pravednost kad nije uživao ni onu ‘staru’. Malog čovjeka, koji živi pola kilometra zračne linije od repa Jelačićevog konja zanimaju samo osnove, a ne ‘bulažnjenja’ londonskih školaraca. Većina tih birača svoje dijete jedva uspije školovati u Zagrebu.
Inkubator političari nasuprot čovjeka
Dakle tamo gdje se inkubator političarima iz SDP-a i HDZ-a, MOŽEMO!, Nove ljevice i ostalih velikih i važnih stranaka većinom gadi otići, jer njihov odlazak je populizam, to radi samo Milan i to je bezveze, a vjerojatno je i prerano biti negdje u 7 ili 8 ujutro kao i ostatak radnog naroda, Bandić odlazi. Bandić priča, Bandić dela, obećaje i često i napravi. Da ruku, popije rakiju, kavu, zapleše, zaplače, posvađa se. Biva čovjek.
Bandićev odnos s ‘potrošnim’ malim ljudima je neponovljiv, ne samo u Hrvatskoj već i šire. Nešto slično protagonistu filma ‘All the King’s Men’, malom čovjeku koji u prvoj polovici 20 stoljeća postaje guverner jedne od ruralnih američkih država i radi upravo sve da dobije izbore i ostane na vlasti i koji se za razliku od svojih protivnika ne srami po glas otići u močvaru ili u crnačko naselje, što je do tada bilo nepoznato u američkoj politici.
Milana Bandića lijeva oporba ne može pobijediti jer on je njihov. Bandić jest ljevica. Ona ljevica koju prosječni birač hoće. Uopće ne želim ulaziti u to da je ta lijeva oporba u Zagrebu najčešće odvojena od stvarnosti i nesvjesna svoje svjesnosti u kojem dobu i gdje živi te je s Bandićem surađivala ili surađuje na nekoj razini, tako da je obični čovjek može vidjeti kao prodanu i kupljenu. Da ne govorimo o masovnom zapošljavanju nekadašnjih i trenutnih čelnika ili članova njihove obitelji u zagrebačkim firmama.
S druge strane oni doslovno predlažu iste stvari kao i Bandić. S istim idejama prigodno umotanima u celofan ili dodatkom neke kvazi progresivne politike, idu na Bandića. Ali kad sve te njihove programe i ideje rastavite na proste faktore oni imaju isti zajednički nazivnik kao i politike Milana Bandića. Oni žele potpuno iste stvari kao i on s jednom ‘sitnom razlikom’. Oni to žele za svoje ljude.
Tko od birača Tomaševića ili Marasa može smatrati svojim?
Ono što najgore ispoljava iz ljevice, ali i iz zagrebačkog HDZ-a, je prodaja priče da kandidat za zagrebačkog gradonačelnika mora biti Zagrepčanec… U gradu u kojem je u posljednjih tri desetljeća godina doseljeno više od 50 posto stanovništva prodavati takvu urbanu fašističku priču kako bi se zadovoljio jedan toliko mali dio buržoazijske elite koja da sutra odjednom cijela eksplodira ne bi došla ni na naslovnicu dnevnog tiska, je samo po sebi nevjerojatno odvratno i podcjenjivački prema većini birača.
Ali ta priča koja se često spominje kao prva točka nečijeg programa ili političkog djelovanja samo pokazuje o kakvoj se jednoj sitnoj provincijskoj zakukuljenosti i jadu radi zahvaljujući kojem Bandić i gazi sve kao buldožer.
Zanemarimo na trenutak ideje, pošto nitko od njih nema nikakvih razvojnih ideja, doslovno je sve iskopirano s istog predloška vjerojatno neke nevladine progresivne organizacije, kad čujete Tomaševića i njegovo bulažnjenje da ne bi davao otkaze ni Bandićevim uhljebima, onda se stvarno treba zapitati što će nam onda Tomašević ili Maras, bolje da onda ostavimo Bandića.
Ali poanta je, Bandić je u usporedbi s ovom ekipom doktor politike, njemu se ne gadi otići u najzabitiju ulicu, popiti rakiju s radnikom, zaigrati na cajke, pa otići u HNK na operu, pa na misu, pa s partizanima na proslavu, s braniteljima na polaganje vijenaca. Svi Bandića mogu smatrati svojim čovjekom. A tko Tomaševića ili Marasa može smatrati svojim?
Bandića može pobjediti samo desni kandidat
Milana Bandića i njegove ortake ne može pobijediti netko tko ima vlažne snove o tome da kad jednog dana naraste bude – Milan Bandić. To sigurno ne može napraviti ljevica, jer realno gledajući onda i nema nikakve promjene.
Bandić može pobijediti osoba koja je sposobna oko sebe okupiti centar i sve desno od centra. Osoba koja je ekonomski desno, što znači štednju i prestanak plaćanja svakog nepotrebnog ludila. Osoba koja će imati plan kako privući sredstva da se u relativno kratkom roku počne mijenjati komunalna infrastruktura usporedno s obnovom. Osoba koja će biti dovoljno socijalno konzervativna da zna kako i kome davati novac za socijalne projekte; osoba dovoljno neovisna da onda kad krenu uhićenja po Zagrebu nijedna interesna skupina ne može utjecati na njega, a opet dovoljno nekulturna da ljevica okupljena oko sitnih stvorova u kulturi na njega ne može laskanjem utjecati da im šakom i kapom daje novac na jedne te iste projekte kojima nisu sposobni konkurirati izvan Zagreba. Uz sve to da zadrži dovoljno pristojnosti da mu ne padne vraćati imena trgovima po diktatorima, da ima dovoljno savjesti da zna u kojem stoljeću i kakvoj sredini živi. Dakle sve to i odjednom.
