Nekadašnji ministar poduzetništva i obrta, nakon odlaska Martine Dalić, sjeo je u “vruću” stolicu velikog ministarstva te preuzeo sektor gospodarstva. Što je sve učinio od tada i koje će još korake poduzeti do kraja svog mandata rekao je u razgovoru za portal Otvoreno.hr ministar Darko Horvat.
Bili ste ministar poduzetništva i obrta, a nakon toga ste preuzeli Ministarstvo gospodarstva. Koliko vam je prijašnje ministarsko iskustvo pomoglo u vođenju ovako velikog resora?
Ovo ministarstvo ima određene specifičnosti te obuhvaća područja koja 2016. godine nisu bila u djelokrugu i fokusu interesa obrtnika i poduzetnika. Bavim se nekim naslijeđenim temama, kojima se pojedini ministri prije mene baš i nisu htjeli baviti. Svjestan sam što će stoga moj mandat ministra gospodarstva uvelike obilježiti Agrokor, odnosno današnja Fortenova, Petrokemija, Uljanik i 3. maj te Đuro Đaković. Zaključivši uspješno sve te financijski i pravno teške slučajeve, mogu reći da probleme hrvatskoga gospodarstva pokušavamo riješiti paralelno na dva kolosijeka. S jedne strane “gasimo vatru”, dok s druge strane stvaramo uvjete kako bi omogućili zdravom gospodarskom tkivu da ide bržim koracima prema naprijed. Treća stvar koju često naglašavam kao veliki problem Hrvatske jest nedostatak kvalitetnog menadžmenta.
Potreban nam je širi kadar koji je u stanju nositi se s postojećim problemima te je sposoban uhvatiti ritam rasta, transformacije i napretka kakav već postoji u zemljama našega okruženja, ali i ostalim zemljama Europske unije. Bez kvalitetnog korporativnog upravljanja nema ni dobrih tvrtki, odnosno onih koje su u stanju nositi se sa sve jačom konkurencijom u globalnim okvirima. Tranzicija od mikro u male, pa zatim u srednje te u velike tvrtke je ustvari logičan slijed i zdravi rast kompanija kakav Hrvatskoj nedostaje. Moramo promijeniti dosadašnje metode i pristup, ukoliko želimo doći do većih stopa gospodarskog rasta. Trebamo razmisliti i o tome kako brendirati Hrvatsku kao poželjnu investicijsku destinaciju, a ne samo kao zemlju mora i sunca.
Imamo kvalitetnu radnu snagu, konkurentan i potentan zakonodavni okvir u segmentu poticanja novih ulaganja, razvijenu infrastrukturu te potencijal za tehnološki zahtjevne investicije. Smatram da je važno naglasiti kako smo nakon dugo vremena uspjeli zaustaviti trend pada industrijske proizvodnje. Tako smo u 2019. godini zabilježili rast od 0,5 posto, unatoč svim problemima s kojima smo se morali nositi.
Jeste li si postavili kakve ciljeve kada ste preuzeli mjesto ministra gospodarstva?
Ciljevi su razvitak industrije i industrijske proizvodnje, inovacija i investiranja u istraživanje i razvoj te izvoza kao pokretača svega toga. S ponosom mogu reći da je 2019. bila godina u kojoj su se svi ti ključni parametri iz negativnih trendova preokrenuli u pozitivne. Naravno, i mi bismo sami voljeli da su ti trendovi veći i brži, no i ovaj rezultat smatram dobrim temeljom za dalje. Najveću stopu rasta zabilježili smo u segmentu investiranja u istraživanje i razvoj. Naime, u 2019. godini rasli smo po stopi od 18,7 posto u odnosu na godinu ranije, a činimo sve da se takav trend nastavi i u ovoj godini.
Spomenuli ste nedostatak kvalitetnog menadžmenta. Kako će se riješiti taj problem?
Mlada smo država i smatram da je područje korporativnog upravljanja još uvijek preslabo potencirano kao potreba, dok je recimo u visokorazvijenim zemljama ovaj segment obrazovanja na daleko višem stupnju razvoja. Moramo pratiti taj trend, posebice u onom dijelu menadžmenta koji je vezan uz javna poduzeća i javne servise. Hrvatska mora pronaći način kako stvarati kadrove koji će biti sposobni voditi srednje i velike gospodarske subjekte. Zajedno s ministrom Pavićem aktivno radimo na stvaranju kvalitetne radne snage u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju, gdje smo već napravili veliki iskorak. Iznos stipendija u sustavu srednjeg strukovnog obrazovanja podignuli smo za 100 posto. Naime, iz Europskog socijalnog fonda (ESF) osigurali smo 250 milijuna kuna za ovu i sljedeću školsku godinu. Polako završavamo natječaj i imat ćemo više od 4000 stipendijskih ugovora.
Dodatno, za čak 500 posto smo podignuli iznos koji možemo isplatiti vlasniku obrta ili trgovačkog društva za troškove priznate u sustavu naukovanja. Više je od 800 trgovačkih društava koja će kroz subvencionirane naknade vratiti većinu onoga što su investirali u mlade. Poreznom reformom uspjeli smo doći do toga da mladi učenik danas u prvom razredu srednje strukovne škole ima priliku dobiti iznos naknade u visini minimalne plaće. To je do sada bila imaginarna priča. Naime, učenik legitimno dobije 3200 kuna, s time da ti prihodi kao i ostale učeničke naknade i stipendije ne remete sustav poreznih olakšica njihovih roditelja. To su djeca od 15 godina za koje roditelji potpisuju i preuzimaju obvezu. Time želimo imati veće upisne kvote u sustavu srednjeg strukovnog obrazovanja, a posljednje informacije pokazuju nam upravo to.
Još je jedan novitet uveden posljednjom poreznom reformom, a usmjeren je upravo prema mladima. Naime, poduzetnik nema nikakvo porezno opterećenje za radnike do njihove 25. godine, dok do 30. godine ono iznosi tek 50 posto. Svaka je od tih mjera tek jedan dio mozaika koji je vrlo ciljano usmjeren na mlade, njihovo kvalitetnije i konkretnije obrazovanje, te za lakše zapošljavanje i veće naknade na samom početku njihove poslovne karijere. Uz sve to, pri kraju je natječaj u Ministarstvu znanosti i obrazovanja po kojem će se 25 srednjih strukovnih škola pretvoriti u Centre kompetencija. Kroz ovu godinu trebali bismo 1,3 milijarde kuna europskog novca transformirati u opremanje srednjih strukovnih škola.
Dosta ste se angažirali u promjenama strukovnog školovanja…
Radimo koliko god možemo u okviru onoga što je dio našeg resora. Trenutno smo i u fazi osmišljavanja projekta za koji će nam trebati oko 50 milijuna kuna kako bismo realizirali poslovne škole koje će ući u rang najjačih svjetskih poslovnih škola. Želimo da nakon formalne naobrazbe barem 50-ak ljudi školujemo na takav način i kod njih stvorimo određenu razinu menadžerskog znanja. U cijelom ovom procesu ipak moramo biti realni. Ne može poduzetnik očekivati od države da mu na tržištu rada stvara kvalitetnu radnu snagu, a da se u taj proces i on sam aktivno ne uključi. U sustavu školovanja treba nam edukacija stručnog i uskog područja djelovanja, ovisno o tome čime se koja tvrtka bavi, te dosta široka lepeza menadžerskih znanja i vještina.
Što mislite o otvaranju tvrtke u roku od 24 sata? Je li to dobro rješenje za hrvatsko gospodarstvo?
Mogućnost online otvaranja obrta ili tvrtke unutar jednog do svega nekoliko dana u Hrvatskoj je postala stvarnost i svakodnevica. Stvoreni su potrebni mehanizmi kako ljudi ne bi trebali čekati i obilaziti šaltere. Osam institucija koje sudjeluju u tom procesu umrežili smo digitalnim putem i spojili web servisima gdje se sve događa automatizmom, na način da postoji interaktivni odnos između umreženih registara. Na takav način do sada je otvoreno 60-ak tvrtki. No, puno toga ovisi i o tome na koji način funkcioniraju trgovački sudovi, koji do sada nisu bili naviknuti rješavati predmete automatizmom.
Što je sa novim Zakonom o obrtu? Mijenja li se status obrtnika, jer su oni, na neki način, bili “građani drugog reda” u Hrvatskoj?
Izmjenama i dopunama Zakona o obrtu, koji je stupio na snagu početkom ove godine, prvenstveno smo se usmjerili na reguliranje sustava srednjeg strukovnog obrazovanja i to iz nekoliko razloga. Prvi je taj što nam u Hrvatskoj sve više nedostaje kvalificirane radne snage, pa i na ovaj način želimo taj trend preokrenuti i dati svoj doprinos. Drugo je to što učenike želimo što brže uvoditi u posao obavljanjem prakse u stvarnim uvjetima, u radionama, a da im se pri tome osigura i mentorstvo. Treći razlog za uvođenje dualnog sustava strukovnog obrazovanja, prilagođenog hrvatskim prilikama, jest taj da i osobno smatram kako Hrvatska nema vremena za eksperimente, već one provjerene metode kakve postoje i funkcioniraju u zemljama našega okruženja, poput Austrije.
Uz to, cilj nam je posljednjim izmjenama Zakona bio liberalizirati uvjete za obavljanje obrta te dodatno smanjiti administrativno opterećenje. Tako se, primjerice produljilo ukupno trajanje sezonskog obavljanja obrta sa šest na devet mjeseci, a radi administrativnog rasterećenja škola, evidencija ugovora o naukovanju prenosi se na Hrvatsku obrtničku komoru. Obrtnicima smo također podignuli granicu ulaska u sustav PDV-a, a smanjili smo i stopu poreza na dobit za sve one koji u svom ukupnom prihodu posluju unutar okvira od 7,5 milijuna kuna. Sve to činimo iz razloga da unaprijedimo cijelo ovo područje, jer upravo obrtnici čine najveći dio mikro i malih gospodarskih subjekata u Republici Hrvatskoj. Već iz te činjenice ne smijemo dozvoliti da obrtnici ni u kojem trenutku ne postanu “građani drugoga reda”. Za nas to nisu, niti će ikad biti.
Hoćete li se založiti za rješavanje problema dvostrukog oporezivanja, ako da, na koji način će se to riješiti?
Pitanje dvostrukog oporezivanja vezano je prvenstveno uz ona poduzeća koja posluju izvan granica Hrvatske, s posebnim naglaskom na one koji izvoze svoje proizvode i usluge na područje SAD-a. Naravno, s američkim kolegama o tome razgovaramo i raspravljamo u kontinuitetu već jedno duže vrijeme. Ovdje je važno shvatiti da to nije samo pitanje dobre volje ministra gospodarstva ili ministra financija, već odluke američkog parlamenta koji takvu inicijativu mora i formalno podržati.
Mislim da nismo daleko od rješenja tog pitanja. Američki ambasador u Republici Hrvatskoj Robert Kohorst i sam je potvrdio kako je samo pitanje vremena kad će se ukinuti vizni režim, još jedna od kočnica jače gospodarske suradnje Hrvatske i SAD-a. Jedini uvjet ili rješenje te situacije jest taj da postotak odbijenih zahtjeva za vize bude manji od tri posto, a kako kaže i sam Kohorst, Hrvatska je vrlo blizu postizanja tog cilja, možda već i do kraja 2020. godine. Smatram da bi to bio dobar zalog za budućnost i uvod u rješavanje problematike dvostrukog oporezivanja, što bi najviše razveselilo naše kompanije koje posluju unutar ICT-a i kreativnih industrija, pod kojima najviše mislim na gaming industriju.
Koliko je do sada napravljeno administrativnih rasterećenja i koja su to rasterećenja, a koliko ih je još u planu do kraja vašeg mandata?
Do sada smo proveli dva Akcijska plana administrativnog rasterećenja gospodarstva. Trenutno smo u fazi provođenja trećeg, a napravili smo i prijedlog četvrtog Akcijskog plana, kojim planiramo napraviti novi iskorak u smanjenju ili ukidanju nepotrebnih administrativnih prepreka. Izrađena je opsežna analiza u kojoj su registrirana sva neporezna davanja. Do kraja ožujka pripremit ćemo i Akcijski plan neporeznih davanja. Drugi akcijski plan za liberalizaciju usluga privodimo kraju. U potpunosti je liberalizirano 20 zanimanja koja ne moraju plaćati komorske doprinose i razne naknade. Želimo predstaviti drugi akcijski plan liberalizacije do kraja ožujka. Dakle, želja je prema Vladi uputiti paket prijedloga na razmatranje – liberalizaciju usluga, ukidanje neporeznih davanja i Akcijski plan za administrativna rasterećenja. Želimo ukinuti dodatnih 20 do 30 administrativnih mjera s kojima poduzetnici imaju najviše problema.
Jedno od administrativnih opterećenja je i famozna “naknada za korištenje općekorisnih funkcija šuma”. Kakva je to naknada i kome zapravo idu novci od te naknade?
To je tek jedno od mnogih neporeznih davanja, koje na godišnjoj razini iznosi gotovo 200 milijuna kuna. No, treba reći kako je s 1.1.2019. godine ova konkretna naknada regulirana na način da ju više ne moraju plaćati oni poduzetnici koji ostvare ukupan prihod manji od tri milijuna kuna. Dakle, jedan dio poduzetnika je oslobođen plaćanja takvog, kao i nekih drugih sličnih davanja, a u ovom trenutku mislim da ima prostora i za dodatna smanjenja. Odlučno smo ušli u proces administrativnog rasterećenja, uspješno pobrojali sve vrste naknada koje su poduzetnici primorani plaćati, a sada nastavljamo s pronalaženjem prostora za dodatna smanjenja takvih opterećenja.
Kakva će biti budućnost tvrtke Đuro Đaković i je li moguća privatizacija? Hoće li doći do privatizacije ostalih javnih poduzeća?
Budućnost Đure Đakovića, kao i nekih drugih sličnih industrija ili kompanija, teška je i neizvjesna bez pravog strateškog partnera. Ono što je i više nego jasno, na način kako je kompanija funkcionirala do sada, dalje jednostavno više ne može. Tek ćemo vidjeti u kojem su obimu državi potrebne usluge Đure Đakovića u servisiranju postojeće, te u proizvodnji nove vojne opreme. No, svi ostali dijelovi kompanije i segmenti poslovanja moraju biti tržišno orijentirani i održivi. Matematika je vrlo jednostavna, treba znati uprihoditi više nego se troši. S kojim brojem ljudi, s kakvom tehnologijom i na kojim tržištima, to je stvar i pitanje menadžmenta.
Ovdje se opet vraćam na početak, trebaju nam kvalitetni ljudi s iskustvom, znanjem i vještinama korporativnog upravljanja, koji će se moći nositi sa zahtjevima okruženja u kojem Đuro Đaković posluje. Trenutni minus kompanije na poslovnom računu iznosi više od 500 milijuna kuna kratkoročnih i dugoročnih obveza. Kako bismo kompaniji pomogli da stane na noge, kreirali smo financijski aranžman koji ide u dva koraka. Prvi od njih bila je financijska “injekcija” od 150 milijuna kuna, pomoću kojih je deblokiran račun. Kompanija je dobila likvidna sredstva za plaće i provedbu tri aktivna ugovora, nakon čega će se uprihoditi novih 128 milijuna kuna, što će biti iskorišteno za potrebe tekuće likvidnosti. Ovo mora biti godina ozdravljenja Đure Đakovića, no kalkulacije poslovanja pri tome moraju biti u plusu.
Minusi na računu više se neće smjeti nadomještati iz Državnog proračuna. Financijski aranžman o kojem vam govorim napravili smo u dogovoru s Europskom komisijom, te ako isti ne uspije, odnosno ukoliko se tvrtka ne rehabilitira, ići će se u likvidaciju. Više od toga ne možemo učiniti, a pravila ponašanja moraju se znati i treba ih se pridržavati. U konkretnom slučaju to sada znači da je potrebno izraditi održivi program restrukturiranja, pronaći kvalitetnog strateškog partnera i početi poslovati pozitivno. U suprotnom slijedi likvidacija, a to vrijedi za svaku tvrtku koja se nađe ili se već našla u situaciji poput Đure Đakovića.
Država je većinski vlasnik nekoliko tvrtki, primjerice tvornice radijatora Lipovica, tvornice košulja Orljava, Imote te Dalmacijavina. Hoće li se potaknuti privatizacija tih tvrtki i što će se s njima događati u budućnosti?
Želim biti vrlo jasan i konkretan. U onim tvrtkama u kojima država nema mogućnosti utjecaja na poslovne odluke, hitno treba prodati svoje udjele kako bi se tvrtke do kraja privatizirale. Ono što državi nije od strateškog interesa, treba dobiti svog privatnog vlasnika.
Na koji će se način privući strani investitori, posebice za greenfield ulaganja?
Prije svega, moram istaknuti kako ne radimo diferencijaciju između stranog i domaćeg ulagača. U fazi smo pripreme novih izmjena Zakona o poticanju ulaganja, što je ujedno već peta ili šesta izmjena tog Zakona. Poseban naglasak ćemo staviti na uvođenje novih tehnologija i to bez potrebe za otvaranjem ili zadržavanjem broja radnika. Time želimo omogućiti da u segment proizvodnje uvedemo procese robotizacije, automatizacije, digitalizacije i umjetne inteligencije.
Također, uvodi se i jedan novi moment unutar Zakona koji će omogućiti korisnicima potpore da, u slučaju recesije, svoje obveze iz Zakona o poticanju ulaganja zamrzavaju na dvije ili tri godine. Isto tako, u opticaj ćemo staviti potentnu državnu imovinu na način da ju damo korisniku na korištenje do 10 godina bez plaćanja najma, nakon čega će se valorizirati što je s tom imovinom učinjeno. Ukoliko se investicijom dva puta poveća vrijednost imovine, tada bez naknade dajemo tu imovinu poduzetniku na daljnje korištenje. Time mu ujedno dajemo priliku da se na nju upiše i kao vlasnik, uz uvjet da se procijenjena vrijednost te imovine tretira kao državna potpora.
Za kraj, imate li neku poruku gospodarstvenicima, ali i hrvatskim stanovnicima?
U prošloj je godini Hrvatska rasla na svim svjetski relevantnim ljestvicama. Od Svjetskog ekonomskog foruma, jednostavnosti poslovanja, pa sve do segmenata liberalizacije usluga i zaštite potrošača. Ono čime nismo, a ni ne smijemo biti zadovoljni, jest dinamika promjena u Hrvatskoj, jer smatram kako bi se one trebale događati puno brže. Kako bismo napravili taj toliko željeni gospodarski rast sa stopama od pet posto ili čak i više, sve se mora brže mijenjati, a pri tome moramo uzeti u obzir da ni zemlje našega okruženja “ne spavaju”.
