Hrvatska je uz Cipar i Luksemburg jedina članica Europske unije koja prema podacima Eurostata nema niti jednu spalionicu otpada na svojem teritoriju, što značajno narušava konkurentnost hrvatskog gospodarstva uslijed povećanih troškova života i proizvodnje, te ozbiljnog umanjenjenja kvalitete okoliša zbog pretjeranog odlaganja otpada na odlagališta, pokazuje analiza koju je za Lipin barometar konkurentnosti proveo Kristijan Kotarski.
Hrvatska je šesta najlošija članica EU po količini otpada koje završava na odlagalištima u odnosu na proizveden otpad. Također zauzima isto mjesto po količini recikliranog otpada, kako objavljuje Barometar konkurentnosti.
“Stanje je još gore ako uzmemo u obzir postotak otpada koji se spaljuje u svrhu energetske uporabe u odnosu na najgoru moguću opciju, odlaganje otpada na odlagališta” rekao je Kristijan Kotarski, član Lipinog panela stručnjaka.
Devet otvorenih postupaka povrede zbog kršenja uredbi
Zbog tako lošeg zbrinjavanja otpada, Hrvatska je krajem prošle godine imala devet otvorenih postupaka povrede zbog kršenja uredbi u području zaštite okoliša i/ili kasnog, tj. nepotpunog obavješćivanja o mjerama prenošenja direktiva EU u nacionalno zakonodavstvo.
Prema Europskoj komisiji, Hrvatska ozbiljno zaostaje po pitanju ostvarenja ciljeva EU usmjerenih na upravljanje otpadom i u recentnije vrijeme ostvarenje ciljeva kružne ekonomije.
To su redom:
- Suboptimalno planiranje upravljanja otpadom
- Izostanak adekvatnih poticaja za upravljanje otpadom sukladno hijerarhiji upravljanja otpadom (prevencija, recikliranje, energetska oporaba, odlaganje)
- Nezadovoljavajući sustav razvrstavanja i sakupljanja otpada (‘od vrata do vrata’)
- Izostanak jasne raspodjele nadležnosti i zadataka (problem horizontalne koordinacije)
- Izostanak koordinacije između različitih administrativnih razina (problem vertikalne koordinacije)
- Nezadovoljavajući kapacitet provedbe (izostanak principa ‘mrkve i batine’ za građane i jedinice lokalne i regionalne samouprave)
Naravno, prevencija otpada je superiorna opcija u odnosu na recikliranje, recikliranje u odnosu na energetsku oporabu spaljivanjem, a potonja opcija u odnosu na odlaganje otpada, no troškovi recikliranja u određenom trenutku počinju značajno rasti te nadmašivati koristi koje proizlaze iz daljnjeg razdvajanja i materijalne oporabe otpada.
“U slučaju kada bi Republika Hrvatska spaljivala količinu nereciklabilnog otpada koja se podudara s prosjekom za svih 27 država članica EU, od ukupno 445 kilograma komunalnog otpada koji se stvori na godišnjoj razini po glavi stanovnika unutar hrvatskih granica, time bi napravila ogroman iskorak u generiranju nove vrijednosti i poboljšanju kvalitete života svojih građana. Ova količina predviđena za spaljivanje odgovarala bi otprilike 30 posto ukupno proizvedenog otpada i bila bi kompatibilna s već navedenim ciljevima EU”, zaključuje Kotarski.
