U drugom tromjesečju gospodarstvo je poraslo za čak 16,1 posto na godišnjoj razini, što je prvi rast nakon četiri kvartala pada. Osim što je i napokon došlo do rasta, ovo je ujedno i najveći rast BDP-a od 1996.
“Nakon jednog neprirodnog pada, sad imamo jedan prirodni rast i sad je pitanje otkuda taj rast dolazi. Čitajući vijesti vidite naslove o rastu BDP-a od 17 posto. Ove godine ćemo biti na razini kao otprilike 2007. godine, ali ako uzmete podatke od 1995. godine, nama je prosječna stopa rasta točno 1,8 posto. Tu moramo računati da smo imali obnovu, 40 milijardi eura vanjskog duga i da nismo ostvarili ozbiljnije stope rasta. Tako da je ovo odskok kao i što je bio nakon prošle recesije, a struktura ekonomije se nije promijenila”, objašnjava Neven Vidaković, ekonomist i predavač na više zagrebačkih ekonomskih fakulteta, za HRT.
Dodaje kako ekonomski rast treba proučiti iz dvije perspektive, odakle je došao po sektorima, i koliki je on, kad se prilagodi, za inflaciju. Porasla je i fiskalizacija računa, na što se nije računalo prije dva mjeseca, te se postavlja pitanje može li država to iskoristiti i na koji način.
“Država je od 2016. do 2019. godine imala fenomenalne financije, bilo je sve pokriveno i deficit je bio jako mali. Država taj novac nije iskoristila za ništa osim za kupnju nekakvih političkih privilegija i glasova. Sad opet imamo priliku da konsolidiramo državne financije, što znači vraćanje duga i, po mogućnosti, investiranje koje će nam donijeti dodatne prihode”, objašnjava.
Usprkos činjenici da trenutna Vlada ima stabilnu političku i vladajuću većinu u Saboru, sjajnu turističku žetvu, tri godine do parlamentarnih izbora i značajna sredstva iz EU fondova za oporavak gospodarstva, Vidaković ne smatra da su premijer Plenković i Vlada stekli preduvjete za provođenje reformi.
“Prvi razlog je – ako nisi dosad, zašto početi sada, to sve što imamo smo imali i od 2016. do 2018. Drugo, taj famozan plan oporavka, kako je on napravljen po priznanju magistra Savića, uzeti su stari dokumenti, kompilirani i jednostavno stavljeni. Mi smo sad s ovim planom oporavka imali priliku iskoristiti sredstva da krenemo u drugačiju strukturu ekonomije, a to nismo napravili”, istaknuo je.
Dodao je kako činjenica da su trenutne financije stabilne samo znači da su prihodi i rashodi u ravnoteži, ne i da će se ići u promjenu strukture ekonomije.
Problemi građana i dalje prisutni
Zaduženja građana, plaće koje ne prate željeni standard, inflacija i poskupljenje hrane samo su neki od problema hrvatskih građana. Navodi kako je porast plaća bio samo u tri sektora: rudarstvu, medicini i informatici, dok u ostalim sektorima rast plaća nije pratio inflaciju.
“Ekonomisti su u nužnosti napravili indeks cijena koji je jako širok i jako općenit, on ne odgovara nekakvoj osobnoj potrošnji na dnevnoj ili mjesečnoj bazi. Zato je sindikalna košarica indikativna, jer se fokusira na mjesečnu promjenu, dok iz Zavoda za statistiku imamo jedan širi spektar. Tu dolazimo do toga hoće li se živjeti drugačije, teže ili bolje, to sve ovisi gdje ste vi individualno zaposleni”.
Paradoks nedostatka radnika
Naglašava kako to vodi do paradoksa nedostatka radnika, dok je u isto vrijeme u Hrvatskoj velik broj nezaposlenih. Trenutno je na Zavodu za zapošljavanje prijavljeno 350 tisuća osoba, dok je 380 tisuća radnih mjesta potrebno u turizmu i graditeljstvu, što je ozbiljan problem na tržištu rada Hrvatske, posla će biti, ali ne i dovoljno radne snage koja će ga moći odraditi.
“To je opet briljantna politička odluka, imamo bruto domaći proizvod koji se gleda po glavi stanovnika, i vi ako proizvodite isto, a imate manje stanovnika, onda imate privid da vam standard raste. 400 tisuća ljudi je otišlo iz Hrvatske, a uz prirodni gubitak stanovništva demografija se nepovratno promijenila. Sad smo došli u taj paradoks da netko tko je dobio otkaz, a radio je u tvornici šećera ili u Orljavi, on danas na tržištu rada ne može ništa jer nije zidar ili IT tehničar”.
Dodao je da je bilo puno ozbiljnih ljudi koji su na to upozoravali da demografija nije broj ljudi u državi, nego je struktura odnosa radne snage. “Sad imamo taj ultimativni paradoks, posla koliko hoćeš, a zaposlenika nema. Onda ćemo to rješavati na najlakši mogući način – uvozom radne snage, umjesto da riješimo to kroz restrukturiranje obrazovanja”.
Upozorava kako uskoro možemo očekivati i najavu kraja ekspanzivne monetarne politike od strane guvernera Američke centralne banke, što će uzrokovati podizanje kamatne stope u Americi, a samim time i u Europi, odnosno u Hrvatskoj.
“Onda ćemo imati posljedice financiranja svega i svačega po jako jeftinom dugu”, zaključuje.
