Nekoliko je ključnih zadaća s kojima se suočavaju kreatori politike obnove i rekonstrukcije u fazi neposredno nakon prirodne katastrofe poput potresa.
Prvo, potrebno je adresirati financijske ranjivosti unutar ekonomije posredstvom adekvatnih i efikasnih kompenzacijskih mehanizama, privatnih i javnih.
Drugo, važno je osigurati kvalitetno upravljanje fiskalnim rizicima uz pomoć anticipiranja proračunskih efekata obnove kao i planiranja odgovarajućeg fiskalnog kapaciteta koji osigurava pravovremenu isplatu sredstava.
Treće, nezaobilazna je uloga uspostave jasnih pravila kompenzacije kako bi se pomirio princip solidarnosti i osobne odgovornosti, uz stvaranje dugoročnog sustava poticaja koji eliminira problem moralnog hazarda.
Četvrto, iznimno je bitno osigurati otpornost financijskog sektora na rizike koji proizlaze iz prirodnih katastrofa putem adekvatne financijske regulacije, razvoja tržišta reosiguranja i provođenja redovitih stres-testova.
Peto, potrebno je osigurati troškovnu učinkovitost ključnih javnih ulaganja i javnog sufinanciranja u smanjenju budućih rizika koji proizlaze iz prirodnih katastrofa.
U pogledu ostvarenja troškovne učinkovitosti temeljno pitanje koje se nameće vladama u periodu nakon pojave prirodne katastrofe poput potresa odnosi se na alokaciju ograničenog fiskalnog kapaciteta u procesu rekonstrukcije i obnove.
U tom pogledu postoje tri široke kategorije rizika koje podrazumijevaju korištenje javnih financija u svrhu njihovog prenošenja na vladinu bilancu: rizik koji proizlazi iz vladinih investicijskih odluka (vlasništvo nad infrastrukturom i objektima javne namjene), rizik koji je povezan s potrebama socijalno ugroženih (privremeni smještaj, ogrjev, hrana, školovanje, zdravstvena skrb) i rizik privatnih poslovnih i ne-poslovnih subjekata (nemogućnost stanovanja ili obnašanja redovite poslovne djelatnosti u dosadašnjem obliku i okviru).
Premda u ekonomskoj teoriji pojedina utjecajna istraživanja ukazuju na državu kao na prikladnog i neutralnog nositelja rizika koji ima kapacitet transfera kolektivnih rizika na pojedinačne građane putem oporezivanja, te smanjivanja visokih pojedinačnih rizika njihovom socijalizacijom, takav opis stanja jednostavno nije posve prikladan za visokorizične države s ograničenim fiskalnim kapacitetom poput Hrvatske.
Nedvojbeno je da država u ispunjavanju stabilizacijske, alokacijske i distribucijske funkcije fiskalne politike treba u potpunosti adresirati prve dvije kategorije rizika.
No, kada je u pitanju treća kategorija rizika, tada je potrebno odrediti solidarnu, ali i financijski održivu konstrukciju koja neće dovoditi u pitanje dugoročnu fiskalnu održivost i posljedično konkurentnost cjelokupnog gospodarstva.
Načelno, problem se ne sastoji toliko u principu postojanja eksplicitne odgovornosti središnje vlade da financira rekonstrukciju i obnovu privatne imovine građana kao što je to slučaj s brojnim članicama OECD-a poput Australije, Novog Zelanda, Japana i Meksika (vidi Tablicu 1), već u mjeri u kojoj je taj proces ekonomski održiv, transparentan i socijalno pravičan.
