Venecuelanski predsjednik Nicolás Maduro polako je počeo vraćati državnu imovinu u ruke privatnih vlasnika nastojeći zaustaviti gospodarski kolaps zemlje. Kako pišu novinari Bloomberga, venecuelanska vlada napušta socijalističku doktrinu predavajući ključna poduzeća privatnim ulagačima.
Bivši predsjednik Venezuele Hugo Chávez najavio je svoj plan nacionalizacije najveće venezuelske telekomunikacijske tvrtke CANTV još početkom 2007. godine, nakon što je osvojio drugi šestogodišnji predsjednički mandat. Tad je započelo i nagovještavanje širih planova nacionalizacije pa kad se kandidirao pod zastavom demokratskog socijalizma, najavio je da će sve što je privatizirano, biti nacionalizirano. Gotovo desetljeće i pol kasnije, na rubu masovne gladi i rastuće energetske krize, u Venezueli je došlo do političkog preokreta.
Još 1950. godine Venezuela je bila jedna od najnaprednijih nacija na svijetu. Uvrstila se među deset najboljih prema BDP-u po glavi stanovnika i imala je radnu snagu s većom produktivnošću od Sjedinjenih Država. Gospodarski rast Venezuele počeo je usporavati sredinom 1970-ih nakon što se nacionalizirao naftni sektor, što je rezultiralo naglim povećanjem državnih prihoda i javne potrošnje. Venezuelanci su 1998. glasovali za Chaveza, populističkog i samoproklamiranog marksista. Ponovno je izabran 2000. godine i 2006. godine, kada je počeo nacionalizirati razne sektore gospodarstva, uključujući poljoprivredu, čeličnu industriju, promet i rudarstvo. Osim tog oduzimao je više od tisuću tvrtki, farmi i nekretnina. U siječnja 2016. Venezuela je bila na rubu “potpunog gospodarskog kolapsa”. Nedugo zatim, venecuelanska vlada prestala je s pretvaranjem da je “demokratski” režim. Izvještaj Ujedinjenih naroda iz 2019. zaključio je da postoje “razumni˝ razlozi za vjerovanje da je Madurova vlada upotrijebila specijalne snage da ubije tisuće političkih protivnika. Do danas se vjeruje da je više od 5 milijuna Venezuelaca pobjeglo iz zemlje da bi izbjeglo ekonomsku propast i političko ugnjetavanje.
Maduro je započeo privatizaciju s namjerom da stabilizira zemlju koja je u kolapsu. Nekada najnaprednija zemlja Latinske Amerike, Venezuela, svakako je primjer pozitivnog djelovanja privatizacije. Madurov napor da tiho uspostavi privatno-javno partnerstvo, strategiju koja je započela 2017. godine, otkriva totalni neuspjeh venezuelske ekonomije. Mnogi bi pomislili da je bio loša ili pak glupa osoba kako piše Bloomberg, ali Ludwig von Mises tvrdi da je potraga za pronalaženjem prave osobe koja bi vodila ekonomiju pod kontrolom socijalističke industrije besmislena jer su problemi koji proizlaze iz nje nerješivi.
Čini se da su nakon mnogo boli i patnje čak i socijalistički čelnici u Venezueli priznali da ne mogu voditi gospodarstvo s dovoljno učinkovitosti bez da izbjegnu ekonomsku propast. No dok je vraćanje poduzeća privatnim vlasnicima korak u dobrom smjeru, teško je nazvati Madurovu strategiju “kapitalizmom”. Vlada Madura još uvijek koristi sve, od kontrole cijena hrane preko povećanja minimalnih plaća do manipulacija valutama za upravljanje svojom ekonomijom. Što se tiče ukupne ekonomske slobode, Venezuela je 2020. godine rangirala 179 od 180 zemalja; jedno mjesto ispred Sjeverne Koreje i jedno iza Kube. U najboljem slučaju, trenutni ekonomski sustav Venezuele oblik je fašizma, koji je Sheldon Richman svojedobno opisao kao “socijalizam s kapitalističkim furnirom”.
Dakle, plješćući malom, ali važnom koraku Venezuele, ne bismo trebali izgubiti iz vida zapažanje ekonomista nobelovca Vernona Smitha, koji je 2018. primijetio da će se prosperitet vratiti Venezueli gotovo odjednom ako političari prekinu sa njihovom štetnom politikom i napokon oslobode moć tržišta, piše Bloomberg
