Pravda za žrtve sovjetskog režima i liječenje povijesne traume glavni je prioritet Litve, bivše sovjetske republike koja se prije 30 godina prva odvojila od SSSR-a.
Auksute Ramanauskaite Skokauskiene provela je djetinjstvo pod lažnim identitetom kako sovjetske vlasti ne bi pronašle njezina oca koji je predvodio litavski pokret otpora protiv sovjetskog režima u zemlji nakon Drugog svjetskog rata.
Uhićen 1956. i pogubljen iduće godine, Adolfas Ramanauskas dostojno je pokopan tek šest desetljeća kasnije, 2018. godine, nakon što su mu ostaci pronađeni u masovnoj grobnici.
“Uvijek me uznemiravalo što su Sovjeti klevetali mog oca i druge borce za slobodu”, rekla je Ramanauskaite Skokauskiene, bivša zastupnica i umirovljena inženjerka.
“Bilo mi je vrlo važno da postoji grob koji mogu posjetiti”, dodala je.
Litavsko odvajanje od SSSR-a 11. ožujka 1990. pokrenulo je godinu previranja i naposljetku dovelo do raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991., u događaju koji je nagovijestio kraj Hladnog rata.
Iako otada Litavci profitiraju od impresivnog gospodarskog rasta, osobito nakon ulaska u EU i NATO 2004., baltička nacija s 2,8 milijuna stanovnika također se bori s jednim od najviših stopa samoubojstava, alkoholizma i iseljavanja u Europi.
Neki kritičari za to krive siromaštvo i velike nejednakosti u plaćama, dok drugi tvrde da je međugeneracijska trauma ukorijenjena u neprobavljenoj prošlosti.
“Je li moguće da je naše društvo bolesno, a da se ne radi o koronavirusu? Jedan od razloga depresivnosti Litavaca mogla bi biti naša teška i komplicirana povijest”, rekao je psihoterapeutima i diplomatima viši dužnosnik u ministarstvu vanjskih poslova Laimonas Talat Kelpsa na nedavnoj konferenciji u Vilniusu o kolektivnoj traumi.
Prihvaćanje prošlosti
Stručnjaci sugeriraju da povijesna nepravda ima ogroman utjecaj na društva koja progoni prošlost.
Simon Wessely, sveučilišni profesor psihološke medicine u Londonu kaže da je prihvaćanje prošlosti jednako važno za pojedinca i za kolektiv.
“Pojedinac može biti počinitelj, žrtva i prolaznik u različitim fazama u svom životu. Tako je i sa zemljama, tako je i s kulturom”, rekao je delegatima na konferenciji.
“Ponekad je prošlost prebolna za prihvaćanje, ali je moramo prihvatiti”, rekao je Wessely.
Turbulentna povijest
Litvu su kao i druge dvije baltičke zemlje, Latviju i Estoniju, Sovjeti pripojili tijekom Drugog svjetskog rata i ostavili im duboke ožiljke zbog deportacije stotine tisuća ljudi u Sibir i središnju Aziju 1940-ih i 1950-ih godina prošlog stoljeća.
Iako je baltička trojka bila pod strogom moskovskom palicom desetljećima, prve pukotine postale su vidljive dolaskom Mihaila Gorbačova u Kremlj 1985.
Njegova perestrojka i političke i gospodarske reforme počele su nakon nekoliko godina izmicati kontroli i Litavcima omogućile priliku koju nisu propustili.
Litavski zastupnici su 11. ožujka 1990. velikom većinom izglasali neovisnost, uključujući i odmetnike iz Komunističke partije.
Moskva je priznala neovisnost Litve nakon neuspjelog državnog udara komunističkih tvrdolinijaša u sovjetskoj prijestolnici u kolovozu 1991.
SSSR se raspao četiri mjeseca kasnije.
Baltičke zemlje otada imaju zategnute odnose s Moskvom, osobito zbog različitih pogleda na Drugi svjetski rat i sovjetsko doba.
Litva je 2016. godine proglasila bivšeg dužnosnika KGB-a krivim za genocid zbog njegove uloge u uhićenju partizanskog vođe Ramanauskasa. Europski sud za ljudska prava potvrdio je presudu.
Prošle je godine sud u Litvi u odsutnosti proglasio više od 60 bivših sovjetskih dužnosnika krivima za ratne zločine zbog uloge u krvavom rušenju pokreta za neovisnost 1991. kada je ubijeno 14 civila i ranjeno ih više od 700 ljudi.
Moskva je optužila Litvu za politički motivirano suđenje. Odbija priznati da je sovjetsko pripojenje baltičkih zemalja bilo okupacija. Litva nikad nije primila ispriku ili odštetu.
“Kritična godina”
Povjerenik za nacionalne manjine u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, Lamberto Zannier, upozorio je da 2020. godina “ima potencijala postati vrlo kritična godina” zbog sve većih podjela u interpretaciji povijesti.
Iako nije imenovao nijednu zemlju, rekao je da su “prihvaćanje, javne isprike i odštete” ključni elementi u potrazi za “povijesnim zbližavanjem”.
Litva i druge europske zemlje kojima su nekad vladali Sovjeti nedavno su osudili Rusiju za negiranje zločina u vrijeme komunizma i reviziju povijesti u političke svrhe.
Litavski predsjednik Gitanas Nauseda opisao je Rusiju “najvećom dugoročnom prijetnjom” i pozvao na “odbacivanje svakog pokušaja izmjene povijesti”.
Vilnius također poziva kolege iz EU-a da ne prisustvuju ruskoj paradi za Dan pobjede 9. svibnja kojom će se obilježiti 75. godišnjica završetka Drugog svjetskog rata.
Istovremeno, Litvu se kritizira jer ne priznaje ulogu svojih nacističkih kolaboracionista te zbog usporedbe komunističkog ugnjetavanja s holokaustom.
Iako je priznanje žrtava i osuda počinitelja preduvjet da se prošlost ostavi po strani, to je samo prvi korak u izlječenju povijesnih trauma, kaže Danute Gailiene, profesorica psihologije na Sveučilištu u Vilniusu.
“Ne možemo reći da smo zdravo i zrelo društvo. Pred nama je dug put, ali krenuli smo njime”, rekla je.
