Zaoštrava se politička retorika između Kine i Zapada. Nakon što je EU uvela sankcije protiv 11 pojedinaca i četiri tvrtke zbog ‘sustavnog kršenja ljudskih prava i ugnjetavanja određenih naroda koji žive na teritoriju NR Kine’, Kina je jučer odgovorila istom mjerom, uvevši sankcije protiv pojedinih osoba i organizacija u EU.
Međutim, nisu sankcije ovakvoga tipa, koje su u svojoj biti beznačajne i simbolične, ono najbitnije u čitavoj ovoj spomenutoj spirali kojoj neće biti kraja i koju je ‘u opticaj’ ubacila bivša administracija Donalda Trumpa, a Bidenova je ‘samo’ učvrstila i nametnula čitavom Zapadu, pa su tako američke i EU sankcije Pekingu jučer odlučile slijediti i Kanada i Velika Britanija stavivši na svoje sankcijske spiskove četvoricu kineskih državljana i jednu organizaciju.
Zašto sankcijskoj spirali neće biti kraja: zato što je Washington problematiku zaštite ljudskih prava upravo nametnuo kako jedno od glavnih načela Europskoj uniji u provedbi njene daljnje vanjske politike. A kako se na tu problematiku na Zapadu i Istoku gleda posve različitim naočalama, jasno je što tu u konačnici znači – neprekidni politički rat koji će za sobom, prije ili poslije, za posljedicu imati daljnje pogoršavanje međusobne gospodarske suradnje. Jer kako se može surađivati i trgovati s nekim kojeg postojano optužuješ za ubojstva, genocid i sl. S druge strane trgovinski rat samo je korak do onog stvarnog – oružanog sukoba, i o tome svjedoči povijest.
Dakle, ono što zabrinjava više od samih sankcija je sve oštrija međusobna politička retorika na relaciji Zapad-Kina (ovdje bez ikakvog problema Kini možemo i moramo pridodati i Rusiju), o čemu svjedoči i današnja vijest prispjela iz Pekinga, koja, između ostalog, doslovno kaže kako Kinu nije briga za Zapadne sankcije jer je Kineza više nego svih stanovnika Zapada zajedno.
“Jučer smo vidjeli kako su zapadne zemlje zajednički djelovale protiv Kine. To je uistinu činjenica. Ali ako pitate je li ovo zabrinulo Peking, uvjeravam vas, ni na koji način”, izjavila je glasnogovornica kineskog Ministarstva vanjskih poslova Hua Chunying. “Stanovništvo SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Europske unije čini oko 11% od broja ljudi koji žive na našem planetu, a stanovnici Kine su jedna petina. Stoga zapadne zemlje svojim izjavama nisu u stanju zastupati stavove čitave međunarodne zajednice”, izjavila je Chunying i dodala.
“Oni brane interese male skupine zemalja, dok broj pristalica Kine neprestano raste. Sva zapadna demokracija hegemonističko je licemjerje”, zaključila je Hua Chunying.
Nije se teško složiti da se oštrina političke retorike sa strane Pekinga ovime podigla na još višu razinu i da – inače tradicionalno strpljiv i suzdržan – on na neki način sada gubi strpljenje. Radi se, zapravo, o najoštrijoj javnoj kritici cjelokupnog društvenog ustroja zapadnih zemalja, ništa blaže nego što to Zapad čini u odnosu na onaj kineski – komunistički (s izrazitim kapitalističkim odnosno tržišnim štihom kada je u pitanju kineska ekonomija i njezina korelacija s ostalim svijetom, koja s komunističkom ideologijom nema ništa i temelji se isključivo na načelu ‘kupi-prodaj’, ne mareći pri tom previše za socijalu i humanizam što su i na Zapadu već odavno zaboravljene kategorije).
Iz ove zaoštrene retorike Pekinga prije svega se mora iščitati jasna poruka Zapadu: Kina se ne boji niti Zapadnih sankcija niti zastrašivanja drugim metodama, uključno i onim vojnim – ‘u njenom dvorištu’. Kina je, s druge strane, paralelno sa spremnošću na otpor spremna i za dijalog i nastavak suradnje, o čemu svjedoči i prošlotjedni američko-kineski sastanak na visokoj razini na Aljasci, neovisno o tome što nije urodio prevelikim plodovima. On, međutim, jasno ukazuje kako su i SAD i Kina itekako zainteresirane za gospodarsku suradnju jer, u protivnom, takvih sastanaka ne bi niti bilo.
S druge strane Kina je dodatno ojačana svojim strateškim partnerstvom s Rusijom, koju Zapad definitivno i nepromišljeno (nepromišljeno prije svega kada su u pitanju interesi EU) gura iz ‘svog dvorišta’ u zagrljaj Kini. O tome svjedoči i najnoviji sastanak ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova sa svojim kineskim kolegom – prvi u neposrednom kontaktu – ‘oči u oči’, nakon izbijanja globalne pandemijske krize, i na kojemu je bilo itekako zanimljivih momenata – što je tema za neku drugu analizu.
U svakom slučaju EU mora biti oprezna da ju Washington, osim u vojno-sigurnosnom, i u gospodarskom smislu ne stavi pod svoje jasle i odsječe istovremeno i od Rusije i od Kine – jer to je onda i kraj EU i čitavog projekta na kojemu je stvorena. Umjesto globalne EU, njoj sada, u korist interesa SAD-a i Velike Britanije, realno prijeti pretvaranje u vojnu utvrdu – bastion prema Istoku, propulzivnoj ekonomskoj i demografskoj regiji u kojoj se pred našim očima upravo formira središte globalne geopolitičke i geoekonomske borbe. Kako se sada čini, EU nepovratno klizi upravo u tom smjeru. Kako će na takvu tendenciju reagirati njene ključne države članice – prije svih Njemačka, kojoj nikako nije u interesu izgubiti gospodarsku suradnju i goleme investicije koje ostvaruje na ruskom i kineskom tržištu – ostaje za vidjeti.
Hoće li se, možda, stvoriti nekakva ‘asimetrična’ EU, u kojoj će moćnim članicama biti osigurano više manevarskog prostora za samostalno vanjskopolitičko djelovanje, ili će se EU možda sama od sebe urušiti uslijed velikih unutarnjih dubioza? Sve su to pitanja koja su u legalno u opticaju i koja se itekako razmatraju u analitičkim krugovima.
EU, koja svakome smeta, istodobno je nezamjenjiva za gotovo sve svoje članice, koje su u međuvremenu izgubile sposobnost vođenja samostalne državne i nacionalne politike i, što je još važnije – uvelike ovise o zajedničkoj blagajni u Bruxellesu zbog čega su spremne trpjeti i sve ono čemu se kod kuće inače žestoko opiru, piše Geopolitika.
