Kad je početkom godine koronavirusna pandemija zahvatila svijet, i kad je postalo jasno da će se robusni virus proširiti svim kontinentima, mnogi su – uključujući stručnjake – najviše strahovali za Afriku. Mislilo se – tamo će biti pomor.
Kad je 2019. američki zdravstveni portal Medical News Today (MNT) računao globalni indeks zdravstvene sigurnosti, rangirajući države prema njihovoj spremnosti za pandemije, kao najspremnija zemlja označene su Sjedinjene Američke Države, dok se većina afričkih zemalja našla na dnu ljestvice, kao najmanje sposobne za suočavanje s bilo kojom vrstom nove zdravstvene prijetnje.
Slično su govorile i projekcije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) na početku epidemije. Krovna svjetska zdravstvena udruga tada je procjenjivala da će u prvih šest mjeseci pandemije Afrika imati oko 10 milijuna zaraženih, a do kraja godine između 29 i 44 milijuna. A procjene broja smrtnih slučajeva varirale su između 190 i 300 tisuća.
U svakom slučaju, strahovalo se da će tolike brojke nepovratno urušiti ionako nestabilne zdravstvene sustave širom Afrike i da će u susretu s koronavirusom Crni kontinent, prvenstveno zbog siromaštva i nerazvijenosti medicinske infrastrukture, platiti najveću moguću cijenu. Melinda Gates, supruga Billa Gatesa, u travnju je u intervjuu za CNN čak apokaliptički prognozirala da će na ulicama afričkih gradova ležati brojna tijela žrtava.
Međutim, brojke zasad odaju sasvim drukčiju sliku. Zaključno s podacima od sredine ovog mjeseca, sve 54 afričke države dosad zajedno imaju svega 1,4 milijuna zaraženih osoba i tek 34.000 umrlih od koronavirusa. Kontinent s 1,3 milijarde ljudi, na kojem živi 15 posto svjetske populacije, u globalnim brojkama zaraženih i mrtvih sudjeluje s po svega 3,6 posto.
Osam puta uspješniji od SAD-a
Usporedbe radi, u Indiji (koja također, poput Afrike, ima 1,3 milijarde ljudi) dosad je zabilježeno 9,1 milijun zaraženih i 134 tisuće umrlih: šest i pol puta više zaraženih i četiri puta više mrtvih od Afrike.
A Sjedinjene Države, lani proglašene ‘najspremnijom zemljom’ u slučaju kakve pandemije, s četverostruko manjom populacijom od Afrike, danas imaju jedanaest puta više zaraženih (više od 13 milijuna) i osam puta više umrlih (270 tisuća) od čitavog Crnog kontinenta.
Na stranici Worldometer (koja prikuplja koronavirusne brojke iz 220 zemalja i entiteta), prema podacima od 26. studenoga, među prvih 15 najugroženijih zemalja nema nijedne afričke države. A među prvih 50 samo su dvije iz Afrike (Južna Afrika na 16. i Maroko na 31. mjestu).
Među prvih 100 država još su Egipat (59.), Etiopija (60.), Tunis (67.), Libija (72.), Kenija (73.), Alžir (76.), Nigerija (82.), Gana (87.), Kamerun (96.), Obala Bjelokosti (99.) i Uganda (100.).
Preostala 41 afrička država nalazi se iza stotog mjesta na stranici Worldometer (Hrvatska je na 58. mjestu).
Tako niske afričke brojke iznenadile su većinu stručnjaka, jer početne pesimistične prognoze za Afriku bile su utemeljene na više realnih parametara, od kojih smo već spomenuli siromaštvo i nerazvijenost zdravstvene infrastrukture Crnog kontinenta. O ovom potonjem svjedoči kronični nedostatak kreveta za intenzivnu njegu, kao i zastarjele medicinske statistike te manjak kapaciteta za testiranje u gotovo svim afričkim zemljama.
Recimo, prema službenim brojkama WHO-a, populacijski najveća afrička država Nigerija (200 milijuna stanovnika) na 1000 stanovnika može u hitnim slučajevima raspolagati s – pola jednog bolničkog kreveta. Naime, jedan krevet dolazi na svakih 2000 Nigerijaca. U Keniji (50 milijuna stanovnika), pak, situacija je tek neznatno bolja: tamo na 1000 stanovnika dolazi “čak” – 1,4 kreveta. Prosjek EU-a je četiri kreveta na 1000 stanovnika: osam puta više nego u Nigeriji, odnosno triput više nego u Keniji.
Nema kreveta, gusta naseljenost…
Još su porazniji podaci o broju kreveta za intenzivnu njegu. WHO je u travnju objavio da u 43 najsiromašnije afričke države na jedinicama intenzivne njege ima ukupno manje od 5000 kreveta, što iznosi oko pet kreveta za milijun ljudi. Europske zemlje, recimo, na milijun ljudi imaju između 60 (Švedska i Grčka) i 300 kreveta (Njemačka) na intenzivnoj njezi. Hrvatska ih ima oko 150 na milijun stanovnika – trideset puta više od afričkog prosjeka.
K tome, nitko ne zna jesu li ti afrički podaci točni budući da su stari po deset i više godina: navedene brojke za Nigeriju potječu iz 2005., za Keniju iz 2010., a za cijeli kontinent iz 2011. godine. Novijih podataka nema.
“Podaci o (…) kapacitetima liječenja u Africi su vrlo nepotpuni. Zdravstveni sektor (…) nema dovoljno osoblja i slabo je opremljen, tako da je polazna osnova za prikupljanje podataka vrlo loša”, ustvrdio je u travnju dr. Francesco Checci, istraživač s London School of Hygiene and Tropical Medicine (LSHT). Odnosno, kako je krajem istog mjeseca zaključio Deutsche Welle: “Zdravstveni sustav u afričkim zemljama nije spreman za epidemiju većih razmjera.”
Osim toga, bilo je i niz drugih pokazatelja koji su upozoravali da bi koronavirus u Africi mogao izazvati velike nevolje. Prije svega, vrlo gusta naseljenost u afričkim urbanim područjima – u kombinaciji s lošim higijenskim uvjetima – olakšavala je širenje virusa, odnosno otežavala provođenje i održavanje mjera socijalnog distanciranja.
U tom smislu, posebna opasnost prijetila je izbjegličkim kampovima širom Afrike – nastalim zbog oružanih sukoba, građanskih ratova ili džihadističkih napada u više afričkih zemalja – gdje izbjeglice i prognanici žive na skučenim prostorima, često bez čiste vode i medicinske njege. Prema podacima UNHCR-a, u takvim kampovima diljem Afrike sredinom ove godine živjelo je čak 18 milijuna izbjeglica i prognanika. Pritom je izbjegličkim valovima, u odnosu na broj stanovnika, najviše pogođena Uganda, gdje se posljednjih godina slilo 1,2 milijuna izbjeglica iz Demokratske Republike Kongo, Ruande, Južnog Sudana i Somalije; samo u ugandskom kampu Bidi Bidi utočište je potražilo 250.000 ljudi.
Još stotine tisuća izbjeglica žive u kampovima Dadab i Kakuma u Keniji, kao i u kampu Bakasi na sjeveroistoku Nigerije, gdje su smješteni prognanici koji su pobjegli od terorističke organizacije Boko Haram. Međunarodni humanitarci nadalje ističu da u Burkini Faso oko milijun i pol ljudi zbog džihadističkog nasilja nema pristup zdravstvenoj zaštiti, kao i 85 posto stanovništva Somalije te oko dva milijuna prognanika iz regije oko Čadskog jezera.
“To su ljudi koji žive zbijeni jedni do drugih na vrlo malom prostoru i koji ne mogu držati društvenu distancu, koji se ne mogu držati pravila o pranju ruku i gotovo da nemaju zdravstvenu zaštitu. To su ljudi do kojih ne dopiru informacije o mjerama koje bi trebali primijeniti u prevenciji zaraze, a koje provode humanitarne organizacije”, upozorila je sredinom godine Ramona Lenz, referentica za izbjeglištvo i migracije u humanitarnoj organizaciji Medico International, dok je zamjenik direktora Međunarodnog komiteta Crvenog križa za Afriku Patrick Youssef bio još direktniji. “Koronavirus ima potencijal da uništi Afriku”, poručio je Youseff prije pola godine.
Pa ipak, Afrika barem zasad odolijeva crnim prognozama s početka pandemijske priče. Kako je to moguće?
Više mladih, manje dijabetesa
Dio stručnjaka smatra da razlog afričkog uspjeha ponajviše leži u mladom stanovništvu koje lakše podnosi koronavirus: prema nekim statistikama, prosječna starosna dob stanovnika Crnog kontinenta iznosi 19,7 godina, što je pola prosječne starosti u SAD-u.
Više od 70 posto stanovnika subsaharske Afrike mlađe je od 30 godina, a poznato je da COVID-19 najveće probleme izaziva kod starijeg stanovništva. Najčešći razlozi slabosti organizma koji napada koronavirus jesu bolesti krvožilnog sustava i dijabetes, bolesti tipične za stariju populaciju, koja je na afričkom kontinentu u manjini.
“Profil stanovništva Afrike je drukčiji nego na Zapadu. Manje 85-godišnjaka s dijabetesom i više 35-godišnjaka koji su zdravi i u dobroj kondiciji”, tumači Charl Van Loggerenberg, ravnatelj hitne medicine u južnoafričkoj osiguravajućoj kući Life Healthcare.
Pojedini autori navode povoljan utjecaj tople afričke klime, no činjenica je da, recimo, Brazil – koji ima sličnu klimu kao veći dio Afrike – dosad bilježi više od šest milijuna zaraženih i 170.000 umrlih. Premda ima šest i pol puta manje stanovnika od Afrike, Brazil ima četiri puta više zaraženih i pet puta više mrtvih.
Neke teorije naglašavaju pozitivnu ulogu loše prometne infrastrukture na Crnom kontinentu. Slabo razvijena cestovna i željeznička mreža Afrike za posljedicu ima relativno slabo kretanje stanovništva na području cijelog kontinenta, što otežava širenje virusa. Međutim, uvažavajući sve navedene razloge, većina stručnjaka smatra da se afrički uspjeh u borbi protiv koronavirusa može objasniti brzom i koordiniranom akcijom afričkih vlada na samom početku pandemije.
Afričke zemlje relativno su rano uvele ograničenja putovanja, zabrane izlaska iz zemlje i zatvaranje škola. Pritom su im svakako pomogla prijašnja iskustva u borbi protiv prethodnih pandemija, poput ebole i žute groznice.
“Brza reakcija vlasti vjerojatno je pridonijela usporavanju širenja zaraze”, ocjenjuje tako dr. Edward Chu iz organizacije “Liječnici bez granica”.
“Afričke vlasti su djelovale koordinirano”, potvrđuje i kamerunski virolog dr. John Nkengasong, voditelj afričkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, koji ističe da su za niske pandemijske brojke zaslužni čelnici afričkih zemalja koji su dovoljno rano uveli mjere ograničenja. Tako je Južna Afrika gotovo odmah zatvorila granice, dok je škole zatvorila već sredinom ožujka, prije nego što je imala 100 registriranih slučajeva zaraze.
Naročito je važno to što su afričke države djelovale usklađeno.
Već početkom veljače, desetak dana prije otkrića prvog slučaja zaraze u Africi, državni centri za prevenciju i kontrolu osnovali su Afričku radnu skupinu za koronavirus, kako bi koordinirali odgovor na pandemiju širom kontinenta. A već krajem veljače sva 54 afrička ministra zdravstva održala su hitan sastanak kako bi dogovorili strategiju borbe za čitav kontinent.
Javno pranje ruku
Među ostalim, na tom je sastanku dogovoreno da se najranjivijim kućanstvima – odnosno onima koja će biti najviše pogođena “lockdownima” – u svim afričkim zemljama osigura financijska pomoć. Dogovoreno je, također, da će usluge testiranja, traženja kontakata, izolacije i karantene, kao i liječenja, biti besplatni.
Stanarine su u nekim zemljama smanjene za 50 posto, a neke su zemlje najugroženijima osigurale besplatno vodu i struju te čak i privremeno ukinule poreze.
Pritom je povučen potez koji je izostao na drugim kontinentima: u mnogim afričkim državama najviši vladini dužnosnici odrekli su se plaće za travanj, kako bi makar simbolički izrazili solidarnost s najugroženijima i pokazali da se iz pandemijske krize može izići samo zajedničkim naporima svih slojeva društva.
Nadalje, u sklopu odgovora na pandemiju mnoge afričke države usvojile su inovativne tehnološke alate. Vlada Ruande je robotima mjerila temperaturu građana u javnim prostorima i bolnicama, a za nadzor i dostavu lijekova korišteni su dronovi. Kako bi se smanjili kontakti, sva su plaćanja išla bezgotovinski, a naknade za takva plaćanja su smanjene.
Također, s obzirom da mnoga afrička kućanstva nemaju tekuću vodu, na javnim mjestima u većini afričkih država osigurane su stanice za pranje ruku, a države su angažirale studente volontere da potiču ljude na pranje ruku i pridržavanje drugih mjera. Neke države donijele su i zasebne dodatne mjere: policija u Ruandi hapsi građane bez zaštitnih maski za lice, a Etiopija stavlja u karantenu sve putnike u zračnom prometu koji nemaju potvrdu da su negativni na koronavirus.
“Gledam u Afriku i u SAD, a optimističnija sam u pogledu Afrike, jer tamošnja vodstva daju sve od sebe unatoč ograničenim resursima”, zaključuje Sema Sgaier, direktorica međunarodne zaklade Surgo, koja izrađuje indekse ranjivosti na COVID-19 za svaku svjetsku regiju, piše Slobodna Dalmacija.
