Kada u tome nije do kraja uspio Miloševićev režim odlučio se za uporabu zajedničke vojske. Na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. ožujka 1991., odlučivalo se o prijedlogu vojnog vrha da se uvede izvanredno stanje.
Ono je podrazumjevalo instaliranje vojne vlasti u republikama i uhićenja, moguće i likvidacije demokratski izabranih vodstava Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine… Milošević je na svojoj strani imao članove Predsjedništva SFRJ, iz Srbije Borisava Jovića, te one koje je koje je Miloševićev režim doveo na valu tzv. događanja naraoda, “jogurt revolucija” iz Crne Gore, te autonomnih pokajina Vojvodine i Kosova, koji su također bile konstituenti jugoslovenske federacije. Od osam imao je 4 glasa, Beograd je očekivao da će Srbin iz BiH Bogić Bogićević biti onaj presudni peti glas. No, Bogić je glasao protiv te odluke, jer ga je na takav potupak obvezivala činjenica da su za njega na referendumu 1989. glasovali pripadnici sva tri naroda u BiH i Bošnjaci i Srbi i Hrvati, i zato jer nije, kako je rekao, htio izdati sebe.
Trideset godina nakon njegovog, mnogi će reći povijesnog ‘NE’ Beogradu, 25. ožujka 2021. Bogić Bogićević rekao je ‘NE’ Sarajevu. Kada je vidio igrokaz u sarajevskoj gradskoj vijećnici povukao je svoju kandidaturu za gradonačelnika, da bi ga potom suprotno njegovom neopozivom ‘NE’, sarajevski vijećnici jednoglasno izabrali za gradonačelnika. Za njega su glasovali i oni koji su ranije pravili razne smicalice da ne bude izabran, ostvaljajući mu rok da se izjasni prihvaća li izbor. Bogić je, u svom stilu, lakrdijašima očitao lekciju iz demokracije upitavši ih: Kako me možete izabrati, ako sam ja povukao svoju kandidaturu?
Sve ono što je prije trideset godina radio Beograd kako bi srušio Jugoslaviju, u čemu je konačno uspio, danas radi političko Sarajevo kako bi srušilo Bosnu i Hercegovinu. Koristeći, doslovno istu metodologiju. Kako što je je Milošević ukinuo autonomiju Kosovu i Vojvodini, ali zadražao njihove pozicije u Predsjedništvu SFRJ tako bošnjački političari ruše konstitutivnost naroda, ali tako što ne ruše već uzurpiraju poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kako bi tamo doveli bošnjačkoj politici lojalnog Komšića i tako ostvarili prevlast u Predsjedništvu BiH. Kako je Milošević ovladavao Vijećem naroda, gornjeg doma Parlamenta Jugoslavije, tako bi bošnjački hegemonisti da ovladaju Klubom Hrvata Federalnog doma naroda, pa onda i državnog. Oni ne bi ukinuli hrvatske pozicije u Vijeću ministara, već bi kao i Milošević na njih postavili podobne Hrvate, kako bi ovladali Bosnom i Hercegovinom, istom metodom kojom je Milošević pokušao ovladati Jugoslavijom. Znamo kako je taj Milošević plan završio i po njega i po Jugoslaviju.
Sarajevu danas Bogić Bogićević trebao kao zrak na čelu tog grada. Ne samo kao simbol otpora agresivnoj, hegemonističkoj politici Beograda s početka 90-tih, već i kako kamuflaža istoj takvoj politici Sarajeva već desetljećima unazad. Treba mu kako bi prisvojilo njegov golemi politički i moralni kapital. Treba mu kao multietnička ikebana, kojom bi političko Sarajevo prikrilo hegemonizam, kakvom je Bogić prije trideset godina rekao NE. Pravo je pitanje, treba li to Bogiću?
Kada se kao mlad čovjek s 36 godina usprotivio, unatoč ne malom broju svakovrsnih uvreda, pritisaka i prijetnji po život, kojima je kako je svjedočio bio izložen Miloševićevoj hegemonističkoj politici, zašto bi u 68-oj pristao biti smokvin list hegemonističke sarajevske politike?
Zato je igrokaz priređen na prekjučerašnjoj sjednici Gradskog vijeća Sarajeva, Bogićeviću, čini se, samo poslužio kao dobar izgovor za njegovo drugo NE-ovaj put sarajevskom presliku beogradske politike, piše HMS.
