Nasilje na Bliskom istoku ponovno je eskaliralo u ponedjeljak kada je palestinska militantna skupina Hamas iz Gaze raketirala Jeruzalem kao odgovor na policijsku raciju u džamiji Al-Aksa.
No, tenzije su se gomilale već neko vrijeme, a katalizator je bio sukob oko nedavnih nastojanja Izraelaca da maknu Palestince iz strateških dijelova Jeruzalema. Naime, Palestinci tjednima prosvjeduju protiv planiranih deložacija palestinskih obitelji iz četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu, što je dovelo do sukoba s izraelskom policijom i aktivistima krajnje desnice.
Palestinci to smatraju etničkim čišćenjem, dok desno orijentirani Izraelci navode da se bore za svoje vlasništvo i zemlju. Sukobi traju već peti dan, stanovništvo Gaze bježi pred napadima, strahuju od ‘nove 2014. godine’
Izmjena vatre traje peti dan
Izmjena vatre traje već peti dan, a dio preplašenih stanovnika sjeverne Gaze bježi pred napadima kako ne bi ponovno proživjeli 2014. godinu kada je uslijedio kopneni napad izraelske vojske. Izraelska vojska priopćila je u petak da su zračni udari pokrenuti protiv Hamasa i drugih militantnih ciljeva u Gazi te da će nastaviti koristiti silu “ako je to potrebno”. Izrael, SAD I EU smatraju Hamas terorističkom skupinom. Hamas kaže kako ima pravo prosvjedovati protiv okupacije palestinskog teritorija i traži neovisnu državu.
Kako nam objašnjava dr.sc. Borna Zgurić, predavač na Fakultetu političkih znanosti, koji se bavi regijom Bliskog istoka, izraelsko-palestinski sukob jedan je od najdugotrajnijih, ako ne i najdugotrajniji suvremeni sukob. Započeo je 1948. godine osnutkom države Izrael, kada se na palestinsku stranu uključilo i više arapskih država.
“Tako da je izraelsko-palestinski sukob i dijelom šireg arapsko-izraelskog sukoba. Mnoge arapske države i dan danas, makar službeno, drže palestinsku stranu u tom sukobu, iako u praksi to često nije tako. Izrael pak ima podršku SAD-a, iako povijesno nije uvijek bilo tako”, kaže nam Zgurić i napominje da su to samo kratke crte sukoba koji je vrlo kompleksan i iznimno teško ga je ukratko objasniti.
“Ovo što vidimo zadnjih dana posljedica je nasilja između izraelskih snaga reda i Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu koji su eskalirali, međutim to je samo povod, nikako ne i uzrok. Povodi za potencijalnu eskalaciju sukoba postojali su doslovno svaki dan. Tko prati izraelske medije može doslovno na dnevnoj bazi uočiti nasilje niskog intenziteta – pojedinačni nasilni incidenti s palestinske strane dovode do asimetričnog odgovora Izraelaca, i obratno izraelski incidenti dovode do nasilnog odgovora Palestinaca. I tako u krug. Međutim, s vremena na vrijeme takvi incidenti eskaliraju u nešto puno opasnije”, objašnjava nam Zgurić.
Obje strane ukopane su u svoje “pozicije” i od njih nimalo ne odustaju
Podsjeća, sam uzrok sukoba “povijesno je, ali i religijsko pravo” na područje na koje i Izraelci i Palestinci polažu.
“Obje strane ukopane su u svoje “pozicije” i od njih nimalo ne odustaju što otežava rješavanje sukoba. Dapače, obje strane uvjerene su u svoju eventualnu pobjedu. Izraelska strana, koja je brojčano manja, vjeruje kako će pobijediti superirornijom vojnom moći, dok palestinska strana igra na “duge pruge” i vjeruje kako će pobijediti čistom biologijom jer ih je iz dana u dan sve više i više. Obje strane ukopane su i u svojim narativima – izraelska strana vizijama još jednog holokausta, palestinska naracijom svetog obrambenog rata, odnosno džihada”.
Ako nas je povijest nečemu naučila, onda je rat svakako moguć
Zgurić dodaje, niti elite na obje strane ne pomažu.
“Trenutačna Vlada Izraela, na čelu s Benjaminom Netanjahuom, vrlo je “jastrebovski” raspoložena, dok je Hamas u Gazi vrlo protucionistički raspoložen sa željom da Izraelce “izgura u Sredozemno More”. Ne pomaže niti činjenica da su se Netanjahu i neki njegovi bliski suradnici našli u korupcijskom skandalu pa daljnja eskalacija sukoba ide u korist Bibiju da se teme s njegove optužnice prebace na pitanja nacionalne sigurnosti. Isto tako, incident koji je pokrenuo sve ovo dogodio u mjesecu Ramazanu što je dodatno razjarilo muslimane diljem svijeta. Iako, treba napomenuti kako su iznimno slabi izgledi, doslovno nikakvi, da se neka od arapskih država opet uključi u rat na strani Palestine. Iako građani arapskih država podržavaju palestinsku borbu, elite nisu nužno na strani Palestinaca.
Službeno ih moraju podržati, no iznimno su male šanse da će nešto poduzeti. Egipat je od 1977. u stanju “hladnoga mira” s Izraelom i to je politika koje će se Sisi držati. Da je Muslimansko bratstvo ostalo na vlasti u Egiptu, situacija bi bila vjerojatno drugačija. Sirija ima svoje unutarnje probleme, Libanon isto. Zaljevske monarhije, na čelu sa Saudijskom Arabijom, trenutačno su u fazi normalizacije odnosa s Izraelom. To je prvenstveno zbog toga jer sve strane imaju isti zajednički interes, odnosno zajedničkog neprijatelja – cilj im je zauzdavanje Irana i iranskog utjecaja u regiji. Zapad pak nikako monolitno ne podržava izraelsku politiku prema Palestincima, dapače”.
Za kraj nas je zanimalo je li novi rat između Izraelaca i Palestinaca moguć?
“Obje strane sve više ne samo da zveckaju već i koriste oružje, a ako nas je povijest nečemu naučila onda je rat svakako moguć”, zaključuje dr.sc. Zgurić.
