Alija Izetbegović i odnos prema Hrvatima u BiH tijekom Domovinskog rata

screenshot

Kad je riječ o političkom djelovanju Alije Izetbegovića, ratnog vođe Muslimana (kasnije Bošnjaka) u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini, napisane su dvije ponajbolje znanstvene monografije. 

Riječ je o monografijama: Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini politologa Dražena Pehara i Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegovića prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana.

Alija Izetbegović i odnos prema Jugoslaviji u vrijeme raspada

Središnja teza Peharove knjige je da Alija Izetbegović snosi dio odgovornosti za rat čime relativizira Izetbegovićevu poziciju apsolutne ‘nevinosti’ koja je bila zastupljena u dosadašnjoj publicističkoj i propagandnoj slici u Republici Hrvatskoj pa i šire. Pehar smatra kako Izetbegović nije dovoljno često pokazivao sklonost rješavanju političkih problema pregovorima, nego sredstvom oružane prisile.

U prvom poglavlju knjige ‘Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini’ (str. 13.–19.) postavio je retoričko pitanje: ‘kako je Izetbegović išao u sukob kad je na početku rata imao zanemarivu ili gotovo nikakvu oružanu silu’ i odgovara da ‘slaba strana može ići svjesno u oružani sukob ukoliko posjeduje za sebe pozitivnu sliku svoje ne trenutne, nego projicirane oružane moći u relativno blisku budućnost’.


Prof. Miroslav Tuđman još oštrije ukazuje na Izetbegovićevu odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini. Izetbegović je u početku zagovarao opstanak Jugoslavije iz razloga što bi bošnjački narod bio naseljen u dugom pojasu od Novog Pazara pa sve do Zagreba.

“Svako cijepanje Jugoslavije dovelo bi do cijepanja bošnjačkog naroda, do kojeg mi je jako mnogo stalo i bio sam dužan da se o njemu staram kao njegov izabrani predsjednik”.

Tuđman ističe kako je srpsko-muslimanski sporazum potpisan u srpnju 1991. u Beogradu. Uz suglasnost Slobodana Miloševića predsjednik Srpske Demokratske Stranke (SDS) Radovan Karadžić je pregovarao sa Muhamedom Filipovićem i Adilom Zulfikarpašićem koji su imali suglasnost za te pregovore od Alije Izetbegovića.

Pod uvjetom da BiH ostane u Jugoslaviji Milošević je nudio da prvi čovjek jugoslavenske federacije ili konfederacije bude Alije Izetbegović. Potonji je takvu ponudu izričito odbio jer za njega je bilo neprihvatljivo da dijeli vlast u BiH sa srpskim pa slijedom logike i hrvatskim narodom u parlamentu i Vladi BiH.

“Nije prihvatio historijski sporazum jer se temelji na međusobnom priznavanju suvereniteta pojedinih naroda u BiH. I ostao je dosljedan, još od kolovoza 1991., svom stavu da ne priznaje konstitutivnost triju naroda u BiH”.

Muslimansko političko i vojno vodstvo svaku su formulaciju ustavnog uređenja BiH kao države tri konstitutivna naroda, doživljavali kao ‘genocidnu’ jer je dovodila u pitanje egzistenciju muslimanskog društva i poretka na cijelom teritoriju BiH.

Izetbegović je kupovao vrijeme i pripremao ‘Bosnu’ za buduće vrijeme kada će postati matična država islamskog naroda. Vojnu i političku pomoć je tražio u Organizaciji islamskih zemalja, u državama članicama Iranu, Saudijskoj Arabiji i Turskoj.

Političke strategije Alije Izetbegovića u pregovorima s Hrvatima i Srbima

Pehar ističe da je Izetbegović imao šest strateških političkih točaka prema svojim političkim protivnicima: sila i pregovaranje, rat i mir, država i suverenost, islam, povijest predviđanja budućnosti i antinomičnost političkih pojava i procesa koji su ključni za razumijevanje pitanja političkog odlučivanja u kritičnim situacijama i razdobljima.

Autor zastupa tvrdnju da rat za Izetbegovića nije bio posljednja nego, upravo suprotno, jedina opcija. Niz Izetbegovićevih diskursa o ‘Bosni i Hercegovini kao zemlji s muslimanskom većinom’ i narativ o “obrani ideje multikulturalizma, tolerancije i suživota” su politička oružja Izetbegovićeve unitarističke vizije Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović govorio je o ratu u Bosni i Hercegovini kao ‘neizbježnom sudaru sa historijom’ i obzirom na to da su etikete ‘ustaše’ i ‘četnici’ nosile negativne političke konotacije, Izetbegović je time nastojao diskreditirati politike bosansko-hercegovačkih Hrvata i Srba, stavljajući tako muslimansko-bošnjački korpus u poziciju “partizana”, tobože branitelja Bosne i Hercegovine. Tako Izetbegović koristi već propalu ideologiju Narodnooslobodilačke borbe i bratstva i jedinstva kao političko oružje i propagandno sredstvo u obrani avnojevske kompozicije Bosne i Hercegovine.

Tuđman je identičnog stava i navodi kako je Izetbegović smatrao da će međunacionalne odnose u BiH riješiti ako BiH drži na podjednakoj udaljenosti od Srbije i Hrvatske. Načelo ekvidistance. “Kako to to nije uspio ni sa prijedlogom ‘asimetrične federacije’ (umjesto savezne države napraviti savez država), ekvidistancu je tijekom agresije JNA na BiH održavao optužujući podjednako i Srbiju i Hrvatsku za agresiju”.

Alija Izetbegović je prihvatio i potpisao Lisabonski sporazum iz taktičkih razloga, kako bi privukao Hrvate da izađu na referendum, a Europsku zajednicu da prizna BiH. Odbacivanjem potpisanog Lisabonskog sporazuma nakon referenduam, Izetbegović je izigrao povjerenje Hrvata i Europske zajednice i ostvario svoj cilj: međunarodno priznanje BiH i za tu cijenu bio je spreman ući u rat.

Čak je i veleposlanik Cutileiro mišljenja da se rat u BiH mogao izbjeći da je predsjednik Alija Izetbegović pokazao više zanimanja za prijedlog kantonizacije te da je srpski čelnik Karadžić bio strpljiviji i pričekao početak kantonizacije i crtanje karata pod pokroviteljstvom Europske zajednice.

Krajem lipnja 1993. godine u Sarajevu Alija Izetbegović je legitimne predstavnike hrvatskog naroda, Franju Borasa i Miru Lasića, u Predsjedništvu RBiH zamijenio pripadnicima hrvatskog naroda koji nisu imali izražen visok nivo nacionalne lojalnosti, niti su imali političke ambicije zagovarati decentralizam i federalni ustroj BiH.

U listopadu 1993., umjesto Borasa, Lasića i Fikreta Abdića (SDA), Alija Izetbegović postavlja Ivu Komšića (SDP BiH-HS), Stjepana Kljuića (nezavisni) i Nijaza Durakovića (SDP BiH), dok Haris Silajdžić postaje član Predsjedništva budući da je imenovan za predsjednika Vlade BiH. Navedenim izmjenama nema više predstavnika, nego samo pripadnika hrvatskog naroda u Predsjedništvu.

Krajem 1993. u Predsjedništvu RBiH je bilo pet članova predratnog CK SK BiH. Izetbegović je ulagao krajnje napore da sačuva instituciju Predsjedništva BiH, kako bi svjetsku javnost uvjerio u višenacionalni sastav Predsjedništva, odnosno da Predsjedništvo nije puki instrument Stranke demokratske akcije (SDA). Ipak, činjenice ukazuju na to da su članovi Predsjedništva RBiH, njih 5, u sastavu Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Tatjana Miajtović-Ljujić, Miro Lazović i Zdravko Đuričić, poput Izetbegovića, zagovarali unitarno ustavno uređenje BiH.

Do sada se u medijskom i publicističkom prostoru najveća pozornost pridavala hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, zbog njihove uloge u ratu u Bosni i Hercegovini. Politička uloga Alije Izetbegovića je bila gotovo zaboravljena, koja pred rat i u samom ratu nikako nije bila zanemariva. Alija Izetbegović je zasigurno odgovoran za produžavanje rata u Bosni i Hercegovini, poglavito rata s Hrvatima, piše Bild.ba.

Komentari