ZAŠTO DESNICA UVIJEK GUBI Što je to ‘progresivni konzervativizam’ Kolinde Grabar-Kitarović?

CROPIX

Izjava bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović iznenadila je mnoge poznavatelje političke teorije. Predsjednica se, naime, ponovno pozvala na jedan neuobičajen politički pojam – progresivni konzervativizam. Dok mnogi pokušavaju protumačiti smisao tog pojma, takva formulacija otkriva dublji problem s konzervativizmom kao takvim.

Takva formulacija je ključ nerazumijevanja između Kolinde Grabar-Kitarović i njenih dojučerašnjih političkih saveznika na desnici, koji su u prošlim izborima pretrčali Miroslavu Škori. Ona je i ključ prijepora oko Istanbuske konvencije, ponovno aktualiziranih za vrijeme unutarstranačkih izbora u HDZ-u.

Iako se Kolinda Grabar-Kitarović jedina izravno pozvala na taj pojam, politike koje provode HDZ-ove vlade (i one prije Andreja Plenkovića, koji bi ju “sa zadovoljstvom” prihvatio natrag u HDZ) nisu daleko od takvih politika. Ali što je uopće “progresivni konzervativizam”?

KONFUZIJA I SITNO POLITIKANSTVO Zašto je desnica bila za, a onda protiv ‘rodne ideologije’?



Po svemu sudeći, Kolinda Grabar-Kitarović, inače dobro upućena u trendove na propadajućem političkom mainstreamu na Zapadu, tu formulaciju posudila od bivšeg britanskog premijera Davida Camerona

David Cameron, najveći politički gubitnik referenduma o Brexitu, koji je sazvao pa izgubio referendum o izlasku iz Europske unije, istaknuo upravo progresivni konzervativizam kao političku filozofiju od koje polazi. I sam je u govoru u 2009. godini priznao da je taj pojam neobičan.

Konzervativna sredstva – progresivni ciljevi

“Danas su konzervativna sredstva najbolji način za ostvarivanje progresivnih ciljeva“, rekao je Cameron u govoru u kojem objašnjava taj pojam. “U politici, većina nas se bori za iste stvari”.

Progresivni konzervativizam, prema njegovom shvaćanju, dijeli iste ciljeve s lijevim i liberalnim strankama, ali se s njima ne slaže oko najboljeg načina za ostvarivanje tih ciljeva. Koji su ti ciljevi?

Zelena ekonomija, jednakost šansi, sigurnost i društvena pravda. Zaista, program u potpunosti u skladu s većinom lijevih stranaka. Ako su prijepori samo u sredstvima, a ne i ciljevima, postoje li ikakve stvarne prepreke za velike koalicije? Bi li se Kolinda Grabar-Kitarović, da je kojim slučajem pobijedila na prošlim izborima, suprotstavila velikoj koaliciji? Teško je zamisliti da bi se tome suprotstavila iz pozicije progresivnog konzervativizma.

Kako u praksi izgleda “progresivni konzervativizam”? Radi ilustracije, dovoljno je navesti samo nekoliko novijih primjera. Sam David Cameron tako je istaknuo jedan pomalo čudan argument za uvođenje takozvanih homoseksualnih brakova u pravni okvir zemlje. Ustvrdio je da je činjenica da homoseksualni parovi žele ući u brak dokaz vitalnosti i snage te institucije. Zaista primjer borbe konzervativnim sredstvima za progresivne ciljeve.

Još eklatantniji primjer je onaj američke konzervativne organizacije mladih Turning Point USA. Turning Point je udruga sa značajnim utjecajem, na čijem je summitu govorio i sam predsjednik Donald Trump. Njihov vođa, Charile Kirk, trpi kritike na desnici zbog isuviše blagog stava o pitanjima kršćanskog morala te masovne imigracije. Blagi stav o masovnoj imigraciji dio je općeg trenda u Republikanskoj stranci, čiji se čelnici nadaju pridobivanju navodno ‘po prirodi konzervativnih’ glasača podrijetlom iz Latinske Amerike.

Sam Kirk se nada pridobivanju mladih glasača kroz društveno liberalne poruke. Naravno, drži se određenih, još uvijek popularnih konzervativnih pozicija, primjerice protivljenje abortusu. Ali mnoge druge poruke njegove organizacije naginju prema liberalizmu. Tako smatra važnim isticati da republikanci imaju podršku i među homoseksualcima, a sudeći prema jednoj slici, i među transseksualcima. Na toj slici Charlie Kirk pozira za sliku sa Lady Maga-om, što je alter-ego transseksualnog aktivista koji podržava republikanskog predsjednika Donalda Trumpa.

lady maga charlie kirk
occidentaldissent

Na stranu nečiji osobni ili politički stav o tim pitanjima. Ono što je sigurno je da ovi primjeri ilustriraju značajne promjene u konzervativnom pokretu. Kako je moguće da su neki stavovi, koji bi ranije bili nečuveni i među krajnjim ljevičarima, danas postali mainstream u konzervativnom pokretu?

Reaktivan od samog početka

Poznato je da je konzervativna ideologija nastala kao reakcija na teror i zločine Francuske revolucije. Začetnik konzervativizma smatra se klasični liberal Edmund Burke, koji je istovremeno podržavao Američku revoluciju. U raznim povijesnim periodima konzervativizam je poprimao različite oblike.

Edmund Burke, wiki

Negdje je predstavljao otpor prema republikanzimu i dokidanju svjetovne moći Crkve, negdje otpor prema radikalnijim zahtjevima liberalizma, negdje otpor prema progresivizmu (na koji se danas Grabar-Kitarović i David Cameron pozivaju), negdje prema socijalizmu i komunizmu.

Zato se konzervativizam, radi boljeg razumijevanja, često mora kvalificirati. Tako postoji kršćanski konzervativizam, liberalni konzervativizam, tradicionalni konzervativizam, nacionalni konzervativizam, progresivni konzervativizam i kršćanska demokracija.

Gubitnici u ‘borbi za kulturu’

U svakom slučaju konzervativizam je predstavljao reakciju na zahtjeve određene, tada prevladavajuće ideologije te je okupljao sve protivnike politika koje takva ideologija predlaže. Dok druge ideologije teže prema nedostižnom idealu, konzervativizam teži prema očuvanju sadašnjeg stanja. Dugoročno, to znači da konzervativizam, kako se često može čuti, ne uspije ništa očuvati.

Paradoksalno, to konzervativizam čini najfleksibilnijom ideologijom. Bez stvarnog ideološkog sadržaja i bez realne šanse za ‘povratak na staro‘, konzervativci su uvijek neminovno primorani prihvatiti ideje posljednjeg vala progresivnih i socijalističkih ideologija radi efektivnije borbe protiv nadolazećih, sve radikalnijih ideologija.

Nije slučajno da konzervativizam, iako ostvaruje značajne političke pobjede, redovito gubi u “borbi za kulturu“. U kulturi se konzervativizam, bez stvarnog sadržaja, bez ideala koji koji bi ga orijentirali i držali ga na mjestu, nema što ponuditi.

Protivnici sve radikalnijih lijevih ideologija trebali bi, umjesto usredotočenosti na svoje protivnike, dobro razmisliti koje ideje mogu ponuditi kao alternativu lijevim zahtjevima koje mogu omogućiti bolji život građanima. Bile to liberalne, kršćanske, tradicionalističke ili neke druge ideje. U protivnom će i sami morati prihvatiti pozicije protiv kojih se bore, zbog novih, još radikalnijih zahtjeva ljevice.

Komentari