Budućnost, obitelj, lokalna zajednica, siromaštvo, zaštita okoliša, ekonomska i svjetonazorska pitanja, ili pitanja ljudskih prava, slobode govora i sl., svatko od nas često promišlja o tim pitanjima i kako možemo utjecati na ona koja se tiču nas osobno, odnosno našeg okruženja.
Prvi korak koji imamo je izlazak na izbore. Iako svi mi, u većem ili manjem broju smo izgubili povjerenje u demokratske procese u Hrvatskoj, ali i ne samo Hrvatskoj, a osjećaj nemoći koji se je proširio društvom je dominantan, odbaciti snagu koju nam daje glasački listić i prepustiti sebe i svoju budućnost sudbini, možda nije najpametnije rješenje.
Snaga koju imamo u glasačkom listiću je alternativa nasilnim političkim promjenama masa i ulice, u povijesti poznatih i kao revolucije koje na kraju pojedu svoju vlastitu djecu i iza sebe ostave popriličan broj leševa. Devedesetih godina prošlog stoljeća sami smo bili svjedoci koliko političke promjene mogu biti krvave kada se moć nalazi u rukama nekolicine odabranih.
Demokratski sustav nije savršen, ali je najbolje što imamo
Na kraju krajeva, krv koja je tada prolivena je prolivena upravo kako bi se ta moć disperzirala na pojedinca koju danas svatko od nas ima u tom glasačkom listiću. Daleko od toga kako je demokratski sustav savršen, ali od svih drugih sustava je najmanje destruktivan i kao takav je najbolje što imamo.
Današnje vrijeme obilježava apatija i velika pasivnost mladih ljudi koji pokazuju gotovo nikakav interes za sudjelovanjem u demokratskim procesima, ne preuzimajući odgovornost za svoj život, svoju zajednicu i na kraju krajeva društvo u kojemu žive. Umjesto upražnjavanja svoje građanske dužnosti, mnogi mladi ljudi su spremni prepustiti odlučivanje o svojim životima, masi stranačkih poslušnika koji redovito i u statistički najvećem broju izlaze na izbore, a takva izlaznost gotovo redovito ne premašuje 50% ukupnog broja glasača u Hrvatskoj.
Nesudjelovanjem na izborima se pokazuje otpor sistemu
Demokratska kultura u Hrvatskoj je neupitno niska i za to postoji dosta razloga, jedan od najvećih je upravo nepovjerenje u demokratski sustav, te potpuno pogrešan stav kako nesudjelovanjem na izborima se šalje nekakva poruka, odnosno pokazuje otpor sistemu, pa čak i do te mjere da pojedinci i javno putem društvenih mreža ponosno ističu kako ne izlaze na izbore i pozivaju druge da ih u tome slijede, fundamentalno ne shvaćajući koje su posljedice i što je alternativa.
Na kraju dana koliko god neki od nas žele biti otok, mi ipak živimo u konstantnoj društvenoj interakciji, povezani smo i naše djelovanje, odnosno nedjelovanje ima svoje posljedice po šire društvo.
Dekadencija kojoj svjedočimo nije se pojavila sama od sebe, već je uzročno posljedična veza nas koji dopuštamo da vlada našim životima i našim društvom. Možemo to prepoznati na svakom koraku. Akademija i intelektualci koji su u velikom broju prepustili društvo samo sebi, dok oni uživaju beneficije od tog istog društva, te se to prenosi na obrazovanje, pogotovo na visoko obrazovanje, a na kraju završava upravo u pasivnosti onih koji bi trebali biti generator promjena, mladi obrazovani ljudi koji se povlače u svoje svjetove i ne pokazuju nikakav interes za društvo oko sebe i time nas sve ostale drže kao taoce svoje pasivnosti i tu leži njihova odgovornost.
Političke elite ne libe se miješati u našu slobodu
Iako ti isti ne misle tako, no upravo su oni odgovorni za stanje u kojemu se nalazimo i jedino oni mogu donijeti promjenu i prekinuti ovaj začarani krug vladanja političkih elita koje se ne libe ozbiljno miješati u našu slobodu i naše živote općenito.
Usprkos gotovo ne gledljivoj debati predsjedničkih kandidata na državnoj televiziji, cirkusu koji prati cijelu ovu predsjedničku kampanju, ipak postoji izbor, a ako neki i dalje nemaju izbor imaju mogućnost otići u nedjelju na svoje izborno mjesto i poništiti glasački listić, jer to je na kraju krajeva naš i samo naš listić i polažemo pravo na njega. S toga u nedjelju 22. Prosinca 2019. godine nemoj biti nitko, već budi netko i izađi na izbore.
