“Ljubav prema svom narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva-to je nacionalizam. U njegovom nedostatku mjere i granica porijeklo je mnogih nesreća. Ali on se ne može, on se ne smije objašnjavati samo kao patologija ljubavi, kao patologija nacionalnog osjećaja. Posebno ne onda kada se poziva na razloge, kad iznosi dokaze. I oni mogu biti privid iste bolesti, naravno. Samo to se u svakom slučaju mora utvrditi. S jasnim znanjem da ovdje mogu nastupiti i reakcionarstvo i primitivne utopije i bezumne tlapnje i mitologije i osvajačke harange i preosjetljivo srce i ljubav koja je postala niska u stradanju (što se ne mora dogoditi svakoj ljubavi.) S jasnim znanjem da su sva objašnjenja potrebna i da nas istina ne vodi sentimentalnosti i popustljivosti u njima.”
Ovako o nacionalizmu piše Vlado Gotovac, hrvatski pjesnik, esejist, filozof i na posljetku političar. Čovjek koji je vjerovao u slobodu pojedinca i koji je bio spreman za nju podnijeti osobnu žrtvu.
Čovjek ispred svog vremena
Točno je 19 godina od kako nas je napustio, ali njegove riječi danas odzvanjaju možda i glasnije nego ikad. Možda je bio čovjek ispred svog vremena, možda smo mi tek danas spremni stvarno čuti što je taj veliki hrvatski intelektualac imao za reći. Gotovčeva intelektualna misao prvenstveno proizlazi iz nepatvorenog, klasičnog liberalizma, a pod utjecajima, Augustina, preko Nietzschea do Heideggera, od Šimića do Ujevića, od Hölderlina do Kafke, kojom je pokušao artikulirati svoj vlastiti identitet, a preko njega i identitet svog Naroda prema kojemu je gajio iskrenu ljubav.
Gotovac je jako precizno govorio, jer je znao koliko je važno za jedan narod da očuva sebe, svoju kulturu i svoje dostojanstvo. Znao je koliko je važno biti glas razuma u ludilu vremena. Iako su njegovi govori bili nabijeni emocijama, oni su u isto vrijeme razumni i staloženi. Čovjek koji se vodi kroz život isključivo emocijama na kraju ostane izgubljen, jer razum je putokaz. Bio je protiv politika koje su iskorištavale emocije naroda za svoj probitak, kako onih lijevih, tako i onih desnih, jer je znao koliko takve politike vode u niskost i mržnju i zato je želio Hrvatsku upravo očuvati od toga.
Samo kroz dvadeseto stoljeće Hrvati su proživjeli tolike povijesne nesreće koje su ih nagnale da pobjegnu od sebe samih, od bola, razočaranja i tuge. No ne možemo pobjeći od sebe samih, jedino možemo negirati sami sebe i svoj identitet, a to je put u nihilizam. Gotovac je pisao o tome iz svojih osobnih iskustava i nije si dopustio nihilizam niti u najtežim trenutcima, jer je znao da je nihilizam smrt ljudske duše, ali i smrt ljudskog dostojanstva.
Iza sebe ostavio je svoje riječi kao putokaz
Zato “dostojanstvo” zauzima posebno mjesto u brojnim njegovim govorima. Vlado Gotovac je znao što je hrvatska kultura, koje je naše nasljeđe, što se ne može reći za cijeli niz Ministara kulture moderne Hrvatske koji su promarširali preko te pozicije, bez temeljnog razumijevanja što zapravo njihova pozicija jest. Znao je kako se hrvatskom kulturom ne može upravljati isključivo iz Zagreba, te na kraju znao je kako za razvoj u bilo kojem društvenom i ekonomskom području, isto to društvo mora znati tko je, što je i odakle dolazi.
Vlado Gotovac je ostavio iza sebe svoje riječi i na nama je da te njegove riječi koristimo kao putokaz u potrazi za samima sobom. I nikada na tom putu ne smijemo zaboraviti svoje dostojanstvo. Kao što je rekao u svom slavnom govoru ispred pete vojne oblasti u Zagrebu 1991. godine;
“… I znam, sasvim sigurno znam, da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom, živjeti i kad me ne bude i to je moje radost i to je moja snaga, kao i svih vas!”
Zbog toga i danas živi i to je njegova najveća ostavština.
