Na prijemu u Predsjedništvu BiH u četvrtak, povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, govorio je Josip Pejaković, posljednji i jedini živom dobitnik ZAVNOBIH-ove nagrade.
U društvu Šefik Džaferovića i Željka Komšića Pejaković je, vidno ponesen emocijama, izrecitirao poemu “Zemlja od kamena” posvećenu Hercegovini.
Pjesma je poruka onima koji na Hercegovinu gledaju kao na dio Bosne, umjesto na dio države Bosne i Hercegovine.
“Zemlja od kamena”:
Od kamena i temelj i krov gradiš,
U hladnoj kamenoj utrobi zmije gajiš,
Za sve one koji zlu kob spremaju.
Nikoga se ne bojiš,
Do Boga Svevišnjeg,
I jedino njemu konto polažeš,
Polažeš za sebe samu,
I sve nas u zemlji od kamena, Hercegovino mati,
Za sinove i kćeri razasute po cijelome svijetu.
Siromaštvo nudiš kao dobar start,
A oni ti uzvraćaju ljubavlju, poštovanjem i zahvalnošću postignutim.
Odlučila sama sebe graditi,
Za sebe samu i svoju djecu,
Da se više ne rasipaju po cijelome svijetu.
Ništa ne tražimo od tebe,
Samo kad se vratiš odakle si došao,
Reci da mi nisi došao,
Reci da mi nismo kao što oni misle.
Pričaj im kakve su naše mirisne konobe,
I naše praske i nar, limun žut i Neretva čista,
A ponavrh svega pričaj kakvi smo k’o ljudi.
Ako iz Bosne dolaziš prijatelju,
Našijem poruči da ih mi nikad ostaviti nećemo,
Jer bez njih i bez nas,
Nit ima Bosne, nit ima Hercegovine.
Ništa ne tražimo,
Samo kada se u Bosnu vratiš reci glasno,
Da te svi dobro čuju,
Da Hercegovina neće Bosnu k’o roditelja tutora,
Već k’o sestru rođenu.
