Miljenko Jergović, književnik i novinar, dao je intervju za Dnevnik.ba u kojem je govorio, između ostalog, o svom viđenju nacionalnog identiteta, sukobu identiteta u Bosni i Hercegovini, Sarajevu u kojem živi te zašto se osjeća usamljen među ljevičarima.
U početku se osvrnuo na političke zahtjeve prema umjetnicima. Iznuđivanje političkog angažmana u književnosti je, kaže Jergović, budalaština.
“I osim što je budalaština, to je pokušaj komesarskog djelovanja na književnost, jer kad je književnost u pitanju, mala je razlika između staljinističkih komesara od prije 50 i više godina i ljudsko-pravnih komesara iz našeg vremena.”
Ako vi, govori Jergović, nekom piscu prigovarate da se ne bavi temama migranata, ili ako mu prigovarate tretman žena u njegovim djelima, ili ako vam se ne sviđa što zanemaruje jednu vjerski ili nacionalni pluralizam, vi, zapravo, radite isto stvar koju su radili komunistički komesari u rana vremena jugo-socijalizma kada su od književnosti zahtijevali da bude partijina i da zastupa interese radničke klase i svjetskog proletarijata.
“Najveći dio onog u što sam vjerovao završilo je kolosalnim porazom”
Neviđeno je kakvim su debaklom, govori, završile njegove ideje o pravdi, multikulturalnosti, suživotu.
“Najveći dio onog u što sam ja vjerovao kao u neki osobni ideal i u što i dan – danas vjerujem, završilo je kolosalnim porazom. Ali to nije razlog u svemu tome da bilo što promijenim.”
Osim toga, čovjek se, smatra Jergović, s vremenom nauči kako smisao nije u pobjedi, jer ako pobjeđuješ, nađeš se usred rulje nedostojnih ljudi s kojima ne bi htio imati, zapravo, ništa u životu.
“A kada si poražen, onda se nađeš, među sve nekim jako, jako, jako malobrojnim, ali nekako lijepim i dragim svijetom. U ovo zadnje stvarno vjerujem.”
‘Smetam im jer sam Hrvat’
“Nije, pogotovo, s moje strane najkorektnije govoriti da Sarajevo ima problem sa mnom, jer je u Sarajevu i dalje veliki broj mojih čitatelja i tamo su i dalje ti neki od rijetkih ljudi koji su u mojim knjigama upisane.”
No, u ovom je priči, kaže Jergović, sasvim druga stvar u pitanju.
“Ja nisam po mjeri onog ružnijeg dijela sarajevske čaršije, nisam po mjeri tamošnjih kleronacionalista, kao što nisam po mjeri tamošnjih tobožnjih građana koji su nacionalisti neke druge vrste. A zašto nisam po mjeri? Vjerojatno zato što ne pripadam njihovom krdu, ili što je još gore, ne pripadam nijednom krdu i ono što mislim i govorim i činim u vlastito ime.”
Prema Jergoviću, u BiH danas postoji nešto što bi se mogao svesti na strategiju etničkih pročistača, jer nakon što je u ratu na raznim stranama i različitim metodama provedeno etničko čišćenje, sada se provodi nešto što bi se moglo nazvati – konstantno etničko pročišćavanje.
“Ja njima ne odgovaram, ne samo zato jer ja takav kakav jesam, nego i zato što sam ja Hrvat. Postoji nešto kod tog novokomponiranog sarajevskog svijeta što je vrlo zanimljivo: jako su gostoljubivi prema Hrvatima iz Hrvatske i Srbima iz Srbije, a svakodnevno smo svjedoci po sarajevskim novinama i portalima kako se tretira ono malo viđenijih Srba i Hrvata u Sarajevu, ili kako se, gluho bilo, tretiraju Srbi i Hrvati iz ostalih dijelova BiH.”
Jergović odgovara: ‘Može li čovjek biti Bosanac?’
Njegov je tekst “Može li čovjek biti Bosanac” izazvao brojne reakcije u bh. javnostima i bio je jedan od najčitanijih tekstova na webu. Na pitanje, može li čovjek danas stvarno biti Bosanac, Jergović odgovara kako u osnovi čovjek to može biti, ali da je problem što Bosne u kojoj čovjek može biti Bosanac nema ni na jednom pedlju bh. teritorija.
Pritom, smatra Jergović, ono do čega je njemu u tom tekstu jako stalo i na čemu je inzistirao je to da je bosanstvo nešto što je inkluzivno, uključujuće, i da biste bili Bosanac, morate u obuhvat svog identiteta uzimati one druge, uzimati ljude koje ne volite. To, naime, znači biti Bosanac.
“U Sarajevu se, i u dijelovima Bosne, uobičajilo da je Bosanac netko tko nije Srbin i Hrvat što, osim što je opasno, je i veoma glupo.”
Hrvati u potpunosti obespravljeni
“Ili kako bi se to razumljivije reklo, na prostoru koji nije podijeljen. S tim da u Bosni, postoje dva entiteta, ne samo u teritorijalnom, nego i suštinskom smislu. Postoje Srbi i Bošnjaci. Učinjeno je apsolutno sve da Hrvati kao subjekt više ne postoje.”
Smatra da Hrvati u BiH, kao subjekt stvarno ne postoje osim što čine statističku većinu na jednom vrlo ozbiljnom komadu bh. teritorija.
“Tamo gdje nisu u većini, tamo su apsolutno obespravljena manjina. Kao što su, da se bolje razumijemo, obespravljena manjina i drugi i treći tamo gdje nisu u većini. Ali na razini državne politike, danas u BiH postoje samo Bošnjaci i Srbi.”
Bilo je, prema njegovim riječima, jako ljupko ispratiti vijest kako je Predsjedništvo BiH de facto podržalo genocid kojeg Saudijska Arabija čini nad narodom Jemena, jer je to, zapravo, bilo prvi put da za neku svinjariju u BiH, Hrvati nemaju apsolutno nikakvu političku i moralnu odgovornost. To su, kaže Jergović, učinili, samo bošnjački i srpski političari.
‘Nigdje ne nalazim neke takve, sebi slične ljevičare’
Nijedan komad zemlje, kaže Jergović, najiskrenije govoreći, više ne osjeća svojim.
“Ali moje je neko Sarajevo koje sam napisao i izmislio što također nervira moje dušmane jer me ne mogu iz njega iseliti. Moj je jedan cijeli imaginarni svijet Bosne i svih onih drugih teritorija koje smatram svojim. Moji su ljudi bez obzira na to da li me vole ili mrze. Moji su zato što su moja tema i što je možda najvažnije i najtužnije: moja je neka velika prošlost i neki ogromni kontingent sjećanja, porodičnih i svih drugih.”
Na pitanje što definira njegov svjetonazor i u što uopće vjeruje, Jergović ističe kako s jedne strane, nije vjernik, ali da je u kulturološkom smislu veoma obilježen time što je sadržaj vjere i što je, na neki način, mitološki inventar vjerovanja.
“O tome sam jako često mislio u zadnje vrijeme. I odgovor na to je vrlo kompleksan. S druge strane, meni se dugo činilo da sam ja nekakav ljevičar, ali sam onda počeo primjećivati da nigdje ne nalazim neke takve, sebi slične ljevičare. Nijednog skoro. Opet, siguran sam sto posto da nisam desničar, a nisam ni onaj u sredini jer mi se oni naprosto gade, prema njima osjećam šovinistički otpor. A najmanje od svega bih mogao reći da sam ravnodušan – nikada ni u jednom trenutku nisam bio ravnodušan.”
Ako biste me pitali, govori Jergović, što sam prije, Hrvat ili Bosanac, na to bih imao spremljen odgovor zato što sam ga čuo od pokojnog fra Petra Anđelovića.
“A taj je odgovor da sam prvo od to dvoje ono što ste vi spremni da napadnete. Na kraju, stjecajem okolnosti, nesretnih okolnosti, rekao bih da se i moj svjetonazor i identitet posve individualiziraju. Da je to većini ljudi savršeno neprihvatljivo”, rekao je Jergović za Dnevnik.ba.
