Priča oko filma i serije Antuna Vrdoljaka “General” ne prestaje zabavljati hrvatsku javnost. Bilo bi smiješno da nije tragično koliko se hrvatska kinematografija urušila u samu sebe, a spomenuti Vrdoljakov uradak je upravo ogledalo te stvarnosti. Teško je ne zapitati se za što smo svi mi zajedno pljunuli 14 milijuna kuna proračunskog novca.
Film, odnosno serija o generalu Gotovini koji je svojevremeno bio najavljivan kao film od nacionalnog interesa za Republiku Hrvatsku, izgleda kao amaterski uradak skupine ‘redatelja’ od kojih svaki radi suprotno od onog drugoga. Ako je danas ovaj Vrdoljakov projekt standard hrvatske kinematografije, tada se legitimno možemo zapitati što je zapravo ostalo od tog našeg nesretnog hrvatskog filma.
Teško je oteti se dojmu da gledamo prepričavanje dugog i lošeg vica
S obzirom kako govorimo o Antunu Vrdoljaku, koji je svojevremeno slovio za legendu hrvatskog, odnosno jugoslavenskog filma, teško je shvatljivo kako je uspio napraviti tako površan i infantilan film. Začuđujuće je koliko je i sama montaža filma promašena, a nema potrebe previše trošiti riječi na samu dramaturgiju, jer dramaturgije nema. Možemo jedino govoriti o nekakvom čušpajzu u koji je Vrdoljak utrpao sve i svašta i time publici dao na znanje koliko malo poštovanja ima prema njima, od kojih se očekuje da plate kino ulaznicu kako bi pogledati predmetni film.
Doduše sada imamo priliku na prvom programu HRT-a ponedjeljkom gledati produženu verziju filma u obliku TV serije, tako da prosječni gledatelj ne treba izdvajati novac za kino ulaznicu, što je donekle pošteno, jer izdvojio je već četrnaest milijuna kuna previše. Gledajući predmetni paradoksalni uradak teško je oteti se dojmu kako gledamo prepričavanje nekog užasno dugačkog, dosadnog i nimalo smiješnog vica.
Da taj paradoks bude i veći, Vrdoljak je također na kraju svoje karijere odlučio pokazati kako je filmski nepismen, pa tako između ostaloga gledamo neuvjerljive i površne likove koji plahutare kroz radnju komunicirajući replikama koje normalan čovjek teško može sklopiti u glavi. Od svih glumaca još je Mustafa Nadarević najbolje uspio izvući ulogu generala Bobetka u danim okolnostima i na tome mu treba čestitati jer to je zaista majstorski poduhvat. Što je to sve zajedno jednom Antunu Vrdoljaku trebalo, to samo on zna.
Vrdoljak gledatelja uvjerava kako je ovo što gleda zapravo prava istina
No ono što se nameće kao najveći problem samog filma, jest vrlo jasna subliminalna poruka koja govori kako je upravo taj film i upravo tako opisana priča o generalu Gotovini i Domovinskom ratu, apsolutna istina.
Kombinirajući dokumentaristički element kroz film, gledatelja ponovo i ponovo upozorava kako je ovo što gleda, koliko god bilo neuvjerljivo i naivno zapravo prava istina. S obzirom kako govorimo o fikciji, odnosno igranom filmu koja se temelji na istinitom događaju i stvarnom čovjeku onda Vrdoljak opasno daje do znanja kako je on pozvan prepričati povijest, te sam odlučuje o tome koliko će te povijesti prikazati i na koji način.
General Gotovina nesumnjivo je značajna i važna osoba koja je obilježila velik dio moderne hrvatske povijesti i zaslužuje svoje mjesto u njoj, a definitivno zaslužuje i film koji će ispričati priču njegovog života. No kada umjesto takvog filma, dobijemo film u kojem se govori o Domovinskom ratu općenito, o Anti Gotovini privatno, pa o generalu Gotovini, te se onda malo govori o Srbima, ubacuje se cijeli niz neuvjerljivih i scenaristički očajnih scena, te potpuno besmislenih kadrova, onda se možemo upitati koliko se Vrdoljak ozbiljno bavi Domovinskim ratom i Antom Gotovinom, a koliko se zapravo ismijava od istog, pa samim time ponižava i Domovinski rat, ali i Antu Gotovinu kojemu treba čestitati na staloženosti?!
Koji su kriteriji za dobivanje novca iz proračuna?
No problem oko samog filma dobio je i svoj epilog izvan njega. Goran Navojec jedan od glumaca iz predmetnog filma izašao je u javnost s tvrdnjom kako produkcijska kuća Kiklop film koja je i nositelj “Generala” nije u potpunosti platila honorare glumcima, a kasnije se pokazalo i ne samo glumcima. Tako Navojec kaže kako je pokrenuo ovrhu prema Andriji Vrdoljaku, sinu Antuna Vrdoljaka i producentu filma, kako bi naplatio svoja potraživanja. Mustafa Nadarević također je potvrdio kako mu nije plaćen dio honorara, no nije želio dalje komentirati cijelu situaciju.
HAVC i HRT peru ruke i tvrde kako su sredstva koja su bila namijenjena filmu uplaćena Kiklopu, no s druge strane uz Navojca i Nadarevića sada se javlja cijeli niz suradnika i tvrtki koje također potražuju novac koji im Kiklop film duguje. Andrija Vrdoljak javno se očitovao vezano za istup Navojca tvrdnjom kako Goran Navojec fantazira o nekakvom honoraru koji nikad nije dogovoren, ma što to značilo, dok u isto vrijeme potvrđuje kako postoji dug za dio honorara Mustafi Nadareviću koji će pokriti od prihoda koji će doći od distribucije filma.
Ovo posljednje daje naslutiti kako producent filma zapravo ne zna svoj posao pa tako otvoreno govori kako plaća glumce prihodima od distribucije filma, iako honorari glumaca se ne isplaćuju iz prihoda, već iz budžeta filma. A s obzirom na cijeli niz suradnika koji također nisu plaćeni, pitanje je uopće na koji je način film budžetiran, što daje za naslutiti kako producent filma Andrija Vrdoljak ne zna svoj posao.
Bilo bi zanimljivo čuti kako je moguće da javne institucije takvom producentu uplate 14 milijuna kuna, s kojima ovaj ne zna raspolagati, te koji su točno kriteriji da bi se takav novac dobio iz državnog proračuna, osim što trebaš biti sin Antuna Vrdoljaka. Film s kojim su i HAVC i HRT očito zadovoljni je očajan. Dugometražni igrani film “General” i istoimena TV serija ogledalo su hrvatske kinematografije u 21. stoljeću.
