Tempiranom bombom nazvao ju je francuski predsjednik Emmanuel Macron. Mada su osigurači u BiH odavno pregorjeli. Ostalo je olovno teško topovsko zrno, koje se ne može pomaknuti.
Kako bi izmjerila moguće pomicanje navodne bombe, međunarodna zajednica koristi najfinije mjerne instrumente. Trenutno je kazaljka skočila malo prema gore: etničke stranke su se nakon punih 13 mjeseci zastoja očigledno dogovorile o formiranju vlade. Ako sve bude išlo po planu, Parlament BiH će Zorana Tegeltiju proglasiti premijerom.
Ali i ako do toga dođe, ništa neće biti dobro. Zastoj bez vlade pretvorit će se u zastoj s vladom. Ne postoji tako osjetljiv seizmograf koji bi mogao izmjeriti “proboj” nastao formiranjem vlade.
Dogovor oko formiranja vlade je čitavu godinu sprječavao spor oko beznačajnog papira: „Godišnjeg nacionalnog programa” koji bi Bosnu mogao voditi u NATO, odnosno u difuzno „partnerstvo” sa Sjevernoatlantskim savezom, koje ionako egzistira samo na papiru. Pristupanje ove zemlje NATO-u u dogledno vrijeme isključeno je i s „nacionalnim programom” i bez njega, jer je srpski dio zemlje orijentiran na Rusiju, a bez njega država BiH ne može nikamo.
Priroda političkih blokada
Svaka nova blokada postavlja se upravo kako bi se osiguralo da ona druga strana malo popusti: igru vode elite triju najvećih etničkih grupa s osobitom predanošću, otkako se “visoki predstavnik” međunarodne zajednice prije trinaest godina isključio iz svog svakodnevnog posla. Istovremeno, pravila igre na snazi su od Dejtonskog mirovnog sporazuma, postignutog prije gotovo četvrt stoljeća.
Za investitore zemlja s četiri predsjednika, četrnaest vlada i 173 ministra nije zanimljiva. Administracija proždire gotovo polovicu bruto-društvenog proizvoda. Sudovi nikako da donesu presude, a kada ih donesu, onda to rade po neshvatljivoj logici.
Dodatno zaplašivanje predstavlja prijetnja člana Predsjedništva Milorada Dodika o odcjepljenju njegove Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi ili – u blažoj verziji – njihovo potpuno povlačenje iz zajedničkih organa države BiH. Budući da su ti organi ionako blokirani, prijetnja je izgubila na težini. Službeno proglašenje neovisnosti izazvalo bi diplomatski potres, ali ne bi promijenilo život u zemlji. Tako sve ostaje po starom.
Ako bi se u zemlji umjesto pomaka mjerilo raspoloženje, kazaljka bi (pro)pala ispod nule. Bosanci uglavnom sarkastično komentiraju aktivnosti svojih političkih elita. Pa ipak, oni uvijek biraju iste nacionalne stranke. Razlog tome nije međuetnička mržnja, niti politička otupljenost. Kada bi se jedna etnička grupa čak i odrekla politike blokade, dvije druge bi na nju povećale pritisak i prisilile reformističku stranu da se vrati u igru, piše DW.
